The following piece is an excerpt from Sven Popović's novel "Mali i Levijatan".

Svi smo svjesni toga da je djetinjstvo tek san. Osim najmlađih, nitko se nije u stanju prisjetiti što se zapravo zbilo, a njihova je mašta toliko bujna da iskrivi i ta mlada sjećanja. Njihova je mašta snažan plamen, a sjećanja bakar koji se najprije iskrivi, a zatim i rastali. Prisjetiti se nečega nalik je skupljanju krhotina sinoćnjeg sna: nepotpuno i gotovo grozničavo. Dozvolite mi da vam svejedno ispričam o djetinjstvu svijeta, sunca i mjeseca. To je san koji nitko osim bogova usnuo nije, a i oni ga se jedva sjećaju.  Kako onda ja znam za njega? Ne znam, ali već sam nekako nagovijestio, ova priča nije istinita. Niti je istinit san. Niti je istinito vaše djetinjstvo. Priča počinje prije negoli su bogovi otvorili oči. Prije negoli su prvi ljudi sklopili oči i usnuli te bogove, a tako ih i stvorili. Priča počinje mrklim mrakom i mrzlim morem, obzorom koji bi bio nepregledan da se išta zapravo moglo vidjeti. Potpuna tama, a jedino što se čulo bili su valovi i vjetar. Kroz tamu, letio je Gavran. Otkud sad Gavran, pitate se, kad je sve bilo vjetar i more i mrak? Gavran je tu otkako je i tame i Gavran je letio dugo. Ne mogu vam reći koliko dugo je letio, a to ne bi znao ni on sam, jer vrijeme ne postoji kad je sve tama. Ali Gavran je letio dugo, toliko je sigurno. Mahao je crnim krilima i bivao sve umornijim. Izgledalo je već da će se srušiti u more kad je kljunom udario u nešto čvrsto. Od udarca mu se odlomio dio kljuna i pao negdje, negdje dublje u mrak. Gavran se upita u što je udario i počne kandžama ispipavati prostor oko sebe. Čvrsto je i hladno. Poliže. Suho je i slano. Odluči to nazvati stijenom. Obiđe okolinu u potrazi za ostatkom svog kljuna kad udari u nešto mekše od stijene. Tlo kojim je hodao bilo je meko i vlažno. Tlo nazove zemljom, a ono u što se zabio nazove stablom. Zatim osjeti nove mirise i pomisli kako divno bi bilo sve to vidjeti. Ne bi bilo zgorega i naći vlastiti kljun, pomisli Gavran. I tako on zamahne krilima i poleti, visoko, kroz mrak i tko zna koliko je letio. Bilo mu je hladno, bio je gladan i bio je umoran i bio je spreman odustati i sunovratiti se u beskrajno crnilo kad najednom primijeti da mu je toplije. U daljini naziralo se nešto, nešto sasvim suprotno od mraka i on to nazove svjetlošću. Ohrabren, on nastavi dalje i ugleda plamenu kuglu. Konačno ugleda svoja krila i spozna da su sasvim crna. Pomisli kako bi zgodno bilo približiti tu kuglu onom silnom mraku iz kojeg je došao. Kuglu nazove suncem. Zgrabi sunce onime što mu je od kljuna ostalo i krene vući. Boljelo ga je i peklo, ali nije posustajao ni kad mu je plamen zahvatio perje; ali letio je sporo i plamičci sunca raštrkali su se i zasjali u mraku. Tako su nastale prve zvijezde. Kad više nije mogao podnijeti vrelinu, Gavran je zaključio da je sunce dovoljno blizu svijetu. I vrati se tamo odakle je i krenuo. I imao je Gavran što vidjeti. Najprije se sunovrati u more da se ohladi, a zatim obiđe ono što zovemo svijetom. Ugleda boje, ugleda planine, rijeke, šume, potoke, pustinje i jezera. I konačno ugleda otok gdje mu je otpao kljun Ugleda bijele stijene i bujne šume. Istraživao je dok je sunce neumorno pržilo. Tražio je i umorio se. Sletio je na jednu granu i počeo od suhih grančica graditi gnijezdo. Shvati da mu grančice nisu dovoljne pa zaroni u drugi mrak koji zovemo more. Ugleda ondje ribe i razna druga bića, a na dnu ugleda trave. Otkinuo je nešto trave, vratio se na stablo, travom povezao grančice i skrasio se u gnijezdu. Sklopi oči no san ne dolazi. Pomisli kolika je budala i kako mu je mrak potreban za san. Zamahne opet krilima i odleti. Letio je dugo, kroz tminu i tišinu kad ugleda srebrni sjaj kako dopire iz jedne kugle. Ovaj sjaj nije bio nalik sunčevom sjaju, on bješe hladan. Kuglu je nazvao mjesecom. Zgrabio ga je i počeo vući, a mjesec je za sobom povukao mrak. Vukao je i gotovo se smrznuo kad je vidio da je mjesec sad dovoljno blizu. Gavran se vrati na otok, a mjesec za sobom donese mrak, a mrak za sobom donese plimu i poplavi dio otoka. Gavran se uznemiri i počne graktati. Sigurno mu je vražje more odnijelo ono što mu je ostalo od kljuna. Mahnito je kružio otokom i tražio svoj kljun. Na kraju se ne pronašavši ga vratio u gnijezdio i sklopio oči. Otvorio ih je kad je osjetio toplinu mladog sunca. Gavran uzleti, uhvati nekoliko riba, izloži ih suncu na stijeni i zatim ih pojede. Tako sit krene nanovo u potragu. Tražio je bezuspješno više dana i više noći, više igara plime i oseke, razbacivao je granje i lišće i cvijeće ne bi li ga tamo našao, a tamo su nicale šume i livade. Konačno, nakon što je prošla godina dana, nakon povjetaraca proljeća, šarenog ljeta, mirisne jeseni i bijele zime, Gavran odustane i nastavi lutati u potrazi za novim pričama. Svoj kljun nikada nije našao, ali nastankom ove priče svijet, ovaj svijet koji poznajemo počeo je postojati. I zato dolazimo baš ovamo. Jer ovdje je nastala prva priča, ovdje je početak. Početak čega, pitate me? Ne znam, ali znam da to nudi pogled u budućnost, u nešto čudesno što tek može da se dogodi. Poput sna, poput horizonta