Blog

During each residency, guests will publish blog entries through which the interested public will be able to track their journey through the locations included in the project.

Maja Ručević: Između korica

Beograd, 28.2.2020.

 

Prve večeri, u slobodan prostor onog neiskušanog, svježeg impulsa kakav boji sve prazne stranice nadolazećeg iskustva, upisala se crvena baletna haljinica djevojčice u stanu preko puta. Sa svog privremenog beogradskog prozora, promatrala sam kako pleše za nekoga koga nisam vidjela. Pundžica, bijeli dres, suknjica, crven til. I pokreti nekog tko želi oplesati svijet. Pomislih kako je zgodno što to dijete (možda pred svojom bakom, uz toplu čokoladu i zvukove dnevnika s TV-a – stvorih okolni dekor) pojma nema da ga preko puta promatra nekadašnje dijete koje je svojim najbližim osobama uvečer, nakon povratka sa satova u francuskoj školi u Zagrebu, u istim tim godinama plesalo, Eine kleine nachtmusik, imitirajući nespretno baletske pokrete, trčkarajući neumorno po sobi prije počinka. Ne znam zašto (bit će da je struja svijesti + resistance is futile), odmotali su mi se i trenuci dok iz regala u nekoj davnoj sobi vadim Krležine knjige, pravim se da razumijem što čitam, pa važno pred svojim gledateljima te komične noćne numere izvaljujem da „ne znam zašto sam se rodila baš na ovom komadiću planete“. Potom nastavljam s vrtnjom ukrug. Centrifuga. Kroz rupice tila prodiru djetinje želje, zeleni snovi, preludij za san jedne faunice koja će najveći komad života posvetiti književnosti i stranim jezicima. Zgodno je što ovo dijete pojma nema da ga preko puta promatra faunica koja je započela svoj književno-prevoditeljski rezidentski boravak u Beogradu jer mu ne bih mogla objasniti koliko me je pogled u taj prozor prustovski vratio u neke moje vlastite početke. A evo, i dalje, s trideset i sedam godina, moja je velika ljubav francuski jezik s kojeg danas prevodim i cijeli se moj životni smisao na ovaj ili onaj način vrti oko knjiga, tih ukoričenih svemira, razasutih oko nas, upisanih u nas. Nakon te odgledane večernje predstave, upisala sam se u knjižnicu. Narednih sedamnaest dana. U živu, vibrantnu, beogradsku knjižnicu. Bez tišine, odmjerenih kretnji karakterističnih za ustanove u kojima se ne govori glasno. Naprotiv. Pjesma, žamor, lica ozarena, lica turobna, neposredna srdačna gestikulacija, dođi, probaj, kušaj, poslušaj! Mene, moju priču, moju numeru, umor i mir. Miljenko Jergović rekao je prilikom svog ovdašnjeg gostovanja, predstavljući knjige Selidba i Herkul, između ostalog, kako se u ovim našim narodima riječ sudbina obično veže za nesreću, nikad ono drugo. Zanimljivo opažanje, možda i sasvim točno. Kako bilo, ovdje žive knjige pozivaju na čitanje njihovih sudbina, katkad otvoreno, katkad između redova, ne izostavljaju ni one sretne komadiće, bože moj, pa život je ipak lijep. Ma svi smo mi u ovim krajevima isti, razlika 'u pet deka' – otprilike bi bio zaključak svih mojih knjiga sugovornika ovih sedamnaest dana, a bez daljnjeg, i moj. U ovoj mojoj i našoj knjižnici, sve je stvar spontane razmjene sudbina. I koliko te istosti, toliko, ipak, i raznolikosti. Ne znam jesam li više posuđivala ja svoje knjige ili one mene. To počne sasvim nehajno, kojim busem mogu doći do Zelenog venca, eh ovako da vam kažem, imate 35, 27 E, 95 ali taj vam ne vozi do... A odakle ste (nezaobilazno)? A iz Zagreba. A iz Drniša. A došla tu tako. Došao onako. I onda mi ispripovijeda odlomak iz svoje knjige, pa ja njemu iz svoje, pa se kod Trga republike latimo globalne i lokalne politike, i činjenice da je sve ovo danas u našim zemljama jedno te isto govno i mafija, a taman kad krenemo o posvemašnjem izostanku srednje klase koja bi održala socijalni stub i da je za k*** sve ovo kad pošten obrazovan čovjek mora ovako preživljavati, stižemo na Zeleni venac i nemamo više vremena. Knjiga se vraća u knjižnicu i postaje uspomena. A tek ona, Milica? Ona nikad nije zaboravila svoje uspomene iz Dalmacije. Došla sam samo iznajmiti klizaljke i pitati za termine, a ona mi je, iza debelog šalterskog stakla, ispričala sve o djedovim maslinama i koliko je voljela te ekskurzije. I da, dugo nije bila u Zagrebu, a tako bi rado, ali nekako je ne vuče put, nema tamo svog. Doći će, sigurno, da, kroz ogromnu nasmijanu dentalnu galaksiju još mi tri puta objašnjava gdje su ovdje najbolji riblji restorani. Pozdrav i do skorog otvaranja korica! A bilo ih je, i korica i putešestvija između njih, onih od izdavača, književnika, mojih ovdašnjih organizatora, entuzijasta kulturnjaka, prevoditelja, slikara, prodavačica sjeničkog sira i mesa, akademika, klošara, pijačara, jezičara, novinara, starih hohštaplera i novih dendija. Jedan muči muku s djetetom, niču mu zubi, drugi je sit života u ovoj vukojebini, treća je zabavljena svojim vjenčanjem, četvrta želi otići daleko od Balkana, peti nikad nije zaboravio svoje židovsko porijeklo, šesta je uvjerena da je pametni telefon najveće zlo ove stupidne ere, sedma je hodajuća riznica citata starogrčkih filozofa i smatra da bih ja trebala živjeti u Francuskoj, osmi se muči u toj izdavačkoj branši - sve je komercijalizirano, deveti živi u prošlosti i rado prepričava anegdote iz ranih pedesetih prošlog stoljeća, deseti piše iako zna da njegove knjige nitko ne čita i tuguje što više nema prave beogradske gospode... Kaleidoskop sudbina i vrelo fabula. D., iz Sarajeva je došao '92. Ja sam u Sarajevo iz Zagreba došla 2008. Nismo generacija, ali smo neka migracija. A. je tu došla iz Prištine, inače je pravnica po struci, ali kako ćeš? Nemaš leđa. Prodaje suho meso, kaže, teško je, ali. Život. A prije je bilo drugačije. I migranti u Beogradu kažu da je u njihovim zemljama prije bilo drugačije. U knjižnici je toplo jer se svi nekako slažu da je prije bilo drugačije. Kad se odmota neizostavna prva razmjena toponima, pripadnosti i nekih općih mjesta, uključi se centralno i čitamo se pitko, podgrijani ugodnom mentalitetskom, jezičnom, a valjda onda i tom nekom sudbinskom temperaturom. Kroz okno autohtonog srpskog restorana sa živom muzikom pratimo mećavu, prevario snijeg, nadamo se zadnji ove zime, a nama je toplo jer razmatamo naše knjige kao Kinder jaja i radoznalo otkrivamo tko je dobio kakvu igračku. U knjižnici se uživa, raduje, zaplače, biva jako, smrtno ozbiljan, kako to valjda samo balkanski čovjek može kad ga nešto tišti. Neka prijateljstva ostaju jer su se knjige našle na istom kolosijeku, i vlak jedne hrli nekom sličnom cilju, paralelno s vozom druge, na istoj valnoj duljini. Neka padaju u zaborav jer im je to valjda, kultne li naše riječi – sudbina. I nekome se može učiniti da je sedamnaest dana u beogradskoj ljudskoj knjižnici zapravo turistički ushit, trenutna zamišljena predstava o dobroti i neiskvarenosti većine naših otvorenih ljudi, klišejsko mjesto u literaturi. No samo uz dobrovoljni pristanak samih knjižničara da se o jednoj tako važnoj stvari kao što su komadi njihovih života smije misliti tako prozaično, tom bi se nekom moglo dati za pravo. A knjižničari znaju koliko je smisleno pripovijedati priče nekome tko sluša. Knjižnica je to s posebnim arhivom – riznicom, kao sigurnom kućom. I svi su podjednako važni u njihovoj ljepoti, dobroti i gostoprimstvu kao i gadnoj perfidnosti, licemjerju i uskosti. U arhiv, kao neki mauzolej za vječnost, spuštaju se svatko svojim putem. Osobna je odluka i odabir koliko ćeš se i kako s tim putevima htjeti ukrstiti. Koliko ćeš sinergiji dopustiti da kreira svaki tvoj idući trenutak. Milena, novinar kao i ja, kaže da to u Beogradu, kako ja to vidim, ta živost duha i energičnost na svakom uglu, i je tako, ali njoj je tu, naprosto rečeno, 'masovno ubistvo'. O, kako se razumijemo. Razgovor teče dugo, dugo, nekoliko večeri, i da, bilo bi to tako i meni kad bi bila uronjena u lokalne gadarije s kojima se stanovnici nekog grada susreću kad žive u njemu, i po čemu se to, uostalom, razlikuje od 'kliničke smrti' kojom ja zovem Zagreb u trenucima kada ga više ne prepoznajem kao 'moj grad' (što ne znači da ga i dalje ne volim zbog nekih stvari kao i ona 'svoj' Beograd) ili od one Tarikove koji u srcu 'tamnog vilajeta' više ne vidi prst pred nosom od papanluka? Ali takvog humora niđe na svijetu. Ne mogu ne primijetiti da ljudi-knjige nerijetko imaju potrebu komentirati kolosalne i potresne izmjene koje je doživio neki njihov, drag ili rodni, pripadni ili prisvojeni grad. To nešto 'njihovo', netko je drastično otuđio. Tko je kriv za te duboko izmijenjene koordinate; demografske, urbanističke, socijalne, ekonomske, političke moljce koji još od tog famoznog vremena 'prije' ili, za neke mlađe generacije tek poraćem vidljivo – grizu i žderu naše fino ispisane stranice? To pitanje ostavljamo retoričkim jer odgovori nikome ne bi donijeli ništa dobro. Uostalom, toliko ću upitnika još namjerno ostaviti neodgovorenim samo da im se opet mogu vratiti. Imam još puno stranica za ispisati. Knjiga za posuditi, ukrasti, kupiti, dati, razmijeniti. O tome mislim dok pakiram stvari, odlazim iz Beograda s koferom nabujalim od hrpetine knjiga koje sam ovdje pokupovala i dobila. Klasika, uvijek se odnekud vraćam tonu teža. Radila sam, uživala, slušala, upijala, davala, zapitkivala, uzimala, razmjenjivala. Zbog ljudske knjige A.Š. započela sam novu zbirku poezije, zbog J.S. otkrila čudesne svjetove prevoditeljskog umijeća. Slušajući R., D. i K. doznala neizmjerne informacije koje će se upisati u moju knjigu. Toliko još toga treba doživjeti. Imam i idola.  Uz zvuke kontrabasa, gitare i sjajan glas bivše sopranistice Narodnog pozorišta, razdragan žamor knjiga koje jedu i piju, plesala je usred čitavog lokala. Ima devedeset i nešto. Godina. A stranica tek! Ne zna im se broj. Eto što znači imati duha u životu. Nisam uspjela pročitati njezina poglavlja, nije bilo prilike, možda ih sama izmislim. Poput kakvog optimističnog dirigenta, kao da upravlja orkestrom čitavog lokala, podizala je svako malo, ponesena stihom ili melodijom, svoj starački štap uvis i pjevala. Gard tijelom, ali ne i duhom ostarjele, nekoć priznate i otmjene balerine. Tako je svojevrsnim baletom, kao što je i počeo, završio moj beogradski boravak. Knjižnicu zatvaram punog srca. Bez istinskog interesa čitatelja da se međusobno otkrivaju kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, ugasila bi se, a to je, valjda, jedina stvar koje se do kraja života neću bojati. Ljudi su ideja nad idejama, a ono što se nalazi između njihovih korica, u kartografiju naših života ucrtava neslućene mogućnosti i pečati, kakva bila da bila, tu našu sudbinu. Čitajte ih. Uvijek i posvuda. Rado.


IMPRESSUM

 

Sandorf - publishing house founded in 2008, engaged in Croatian literature and literature in translation, and in a wide range of books in humanities.

 

Center for Research and Promotion of Urban Culture (CIP) is a non-profit association that has existed for twenty years. Established in 1998, it operates in the areas of culture and art, urbanism, youth mobility and social dialogue.

 

Editor in chief: Ivan Sršen

Managing editor: Jana Smrekar

Editorial board: Matko Abramić, Thanos Gogos, Sena Zereyak
Graphic editor: Nikša Eršek

Website maintenance: Nabukodonozor d.o.o.

 

 




 

Address

Severinska 30, 10110 Zagreb, Hrvatska

Call Us

+ 385 (0)1 789 8457