Nekad sam znao sanjati jedan grad u magli. Njegovi tornjevi nestajali su, gutali su ih oblaci. Grad je bio drevan, stakla njegovih krčmi bila su crvena, indigo i zelena. Zatim bih se budio i pokušavao pronaći način da mu se vratim. Gotovo da sam plakao jer sam znao da nikada i nigdje neću osjetiti takvu pripadnost. I tako godinama. No grad iz mojih snova nedavno je nestao, ostalo je samo nebo. Samo nebo i sol. Ne znam kako se osjećam zbog toga, doktore. Zaista Vam ne mogu reći. ne odbijam suradnju – stop – zaista nije ništa posebno – stop. Slike koje mi se sada vrte pred očima nešto su drugačije: bosi i sami na plaži na mjestu koje se čini kao kraj svijeta gdje su nebo i ocean jedno. Sami na kraju svijeta gdje više ništa nije bilo moguće. Ili stvarno. Ili novo. Nisam u to bio siguran, ali tako nam se činilo. Udisali smo budućnost. Izdisali rezignaciju. Sjetio sam se T. S. Eliota. Mi smo šuplji ljudi. Svijet će skončati jecajem, a ne praskom. Neće biti sjajnih, vatrometnih supernova za fajrunt.

Vi mislite da bi to trebalo dublje analizirati? Meni se čini da je stvar više nego očita. Znakovi depresije? Svašta. Pa depresivci ne izlaze iz stana, a ja sam neki dan igrao košarku. I izašao sam, ono, u noćni klub. S ljudima. ljudima! Mnogo ih je bilo. Plesali su. Muzika je više-manje bila grozna, no njima se to očito dopadalo. Da, njima. Ne meni. Pa jasno da ih gledam s gađenjem. Umišljam da sam bolji? Velika bijela nada? Svašta. Mislim li da smo zaista na rubu svijeta? Konac konca. Finito. Ispred nas okrutni, nepregledni horizont gdje je nebo isto što i ocean i ne, nisam rekao da su plave boje. Iza nas pusta zemlja. Možda. Da, možda smo na rubu. No to zaista nije važno. Glavno je da smo još uvijek ovdje. Ona i ja. Ona stoji u plićaku i gleda pjesnički zamišljeno (a opet blesavo) u daljinu. A ja? Ja je promatram. Srce mi ide: tip tap tup doodoof doodoom doodoop. I evo nas. I boli nas patka za bilo što drugo. Kataklizmu. Vatromet. Šuplje ljude.

*

Emir je bio u bedu jer će najvjerojatnije izgubiti posao u redakciji i htjeli smo ga oraspoložiti i tako smo se zafrkavali i prisjećali srednje škole i kad sam za šesnaesti rođendan bio toliko pijan da sam zaspao u grmu i kad sam Emiru ukrao curu i tada sam predložio da odemo na krov zgrade. Ilija je rekao da će otići po još piva, ja sam već trčao stepenicama. Osjetio sam kako mi svjetlost natapa odjeću. Te posljednje zrake svjetlosti koje izgaraju na koži i betonu i asfaltu i limu. I ne može biti bolje. Jer ovih nekoliko sati opet smo samo nas trojica. U nekom prošlom vremenu. Nas trojica. Dok smo još vjerovali. U vječnu sadašnjost i beskonačnu cestu. Instant-satori. Nešto bolje i sjajnije i uzvišenije nalazi se odmah iza ugla. Nas trojica. Bas, bubanj i gitara rokenrol benda koji spašava duše brzinom od 33 okretaja u minuti.

Hvataj – kaže mi Emir i dobaci limenku. Jebemti. Sad će pjena curiti na sve strane – uhvatio sam pivo. Siktaj otvaranja, šuštanje pjene, srkanje usana – I tako, gubiš posao. Vjerojatno. Onda i ja letim. Ipak sam samo freelancer. Ma tebe će zbog starog još malo zadržati. Ovo me pecnulo. Emir nikada u ovakvim situacijama nije zaboravio spomenuti mog oca. Znam da nije zlonamjeran, ali kao da je gubio iz vida da ipak imam talent na kojem, jebiga, svaki dan radim. Bio sam zahvalan ocu, ali on mi je samo otvorio neka vrata. Na meni je bilo da prođem kroz njih. – Moguće. Koga briga? To su sve šupci. Mislim, Ralph Lauren, Burberry i iPhoneovi. Čovječe, tko to želi? Onaj koji se ne želi brinuti zbog računa. Ma da. Istina. S limenkama u ruci promatramo kako umorno sunce grije konveksnu geometriju armiranog betona, a Mjesec viri kao prvi bebin zubić i kad zaškiljim čini se da su to dva zuba-mjeseca. Sjetio sam se ljetne noći prije tri-četiri godine na vrhu ovog nebodera, napušeni smo gledali vrući, crveni Mjesec i smijali se i pjevali onu pjesmu Pipsa gdje je Mjesec plavi grejpfrut i pišali smo s ruba nebodera bez straha od vrtoglavice i sve nam je bilo nadohvat ruke. Zapalili smo grad čije su nas kćeri obožavale i vozili se besciljno u Ilijinom autu dok smo glasno iznova iznova iznova puštali “Cabin Fever” The Brian Jonestown Massacrea. Toliko smo toga htjeli. Napisati roman bolji od Bolañovih Divljih detektiva, snimiti bolji album od Take It From the Man!, otići u New York i nesretno se zaljubiti u Alison Mosshart, a dobili smo loše poslove i probleme s kojima se ne znamo nositi jer smo računali na život-vatromet umjesto samo na život.

Hvataj – kaže mi Emir i dobaci limenku. Jebemti. Sad će pjena curiti na sve strane – uhvatio sam pivo. Siktaj otvaranja, šuštanje pjene, srkanje usana – I tako, gubiš posao. Vjerojatno. Onda i ja letim. Ipak sam samo freelancer. Ma tebe će zbog starog još malo zadržati. Ovo me pecnulo. Emir nikada u ovakvim situacijama nije zaboravio spomenuti mog oca. Znam da nije zlonamjeran, ali kao da je gubio iz vida da ipak imam talent na kojem, jebiga, svaki dan radim. Bio sam zahvalan ocu, ali on mi je samo otvorio neka vrata. Na meni je bilo da prođem kroz njih. – Moguće. Koga briga? To su sve šupci. Mislim, Ralph Lauren, Burberry i iPhoneovi. Čovječe, tko to želi? Onaj koji se ne želi brinuti zbog računa. Ma da. Istina. S limenkama u ruci promatramo kako umorno sunce grije konveksnu geometriju armiranog betona, a Mjesec viri kao prvi bebin zubić i kad zaškiljim čini se da su to dva zuba-mjeseca. Sjetio sam se ljetne noći prije tri-četiri godine na vrhu ovog nebodera, napušeni smo gledali vrući, crveni Mjesec i smijali se i pjevali onu pjesmu Pipsa gdje je Mjesec plavi grejpfrut i pišali smo s ruba nebodera bez straha od vrtoglavice i sve nam je bilo nadohvat ruke. Zapalili smo grad čije su nas kćeri obožavale i vozili se besciljno u Ilijinom autu dok smo glasno iznova iznova iznova puštali “Cabin Fever” The Brian Jonestown Massacrea. Toliko smo toga htjeli. Napisati roman bolji od Bolañovih Divljih detektiva, snimiti bolji album od Take It From the Man!, otići u New York i nesretno se zaljubiti u Alison Mosshart, a dobili smo loše poslove i probleme s kojima se ne znamo nositi jer smo računali na život-vatromet umjesto samo na život.

Hvataj – kaže mi Emir i dobaci limenku. Jebemti. Sad će pjena curiti na sve strane – uhvatio sam pivo. Siktaj otvaranja, šuštanje pjene, srkanje usana – I tako, gubiš posao. Vjerojatno. Onda i ja letim. Ipak sam samo freelancer. Ma tebe će zbog starog još malo zadržati. Ovo me pecnulo. Emir nikada u ovakvim situacijama nije zaboravio spomenuti mog oca. Znam da nije zlonamjeran, ali kao da je gubio iz vida da ipak imam talent na kojem, jebiga, svaki dan radim. Bio sam zahvalan ocu, ali on mi je samo otvorio neka vrata. Na meni je bilo da prođem kroz njih. – Moguće. Koga briga? To su sve šupci. Mislim, Ralph Lauren, Burberry i iPhoneovi. Čovječe, tko to želi? Onaj koji se ne želi brinuti zbog računa. Ma da. Istina. S limenkama u ruci promatramo kako umorno sunce grije konveksnu geometriju armiranog betona, a Mjesec viri kao prvi bebin zubić i kad zaškiljim čini se da su to dva zuba-mjeseca. Sjetio sam se ljetne noći prije tri-četiri godine na vrhu ovog nebodera, napušeni smo gledali vrući, crveni Mjesec i smijali se i pjevali onu pjesmu Pipsa gdje je Mjesec plavi grejpfrut i pišali smo s ruba nebodera bez straha od vrtoglavice i sve nam je bilo nadohvat ruke. Zapalili smo grad čije su nas kćeri obožavale i vozili se besciljno u Ilijinom autu dok smo glasno iznova iznova iznova puštali “Cabin Fever” The Brian Jonestown Massacrea. Toliko smo toga htjeli. Napisati roman bolji od Bolañovih Divljih detektiva, snimiti bolji album od Take It From the Man!, otići u New York i nesretno se zaljubiti u Alison Mosshart, a dobili smo loše poslove i probleme s kojima se ne znamo nositi jer smo računali na život-vatromet umjesto samo na život.

Včasih se mi je zgodilo, da sem sanjal o mestu v megli. Njegovi stolpi so izginjali, požirali so jih oblaki. Mesto je bilo starodavno, stekla njegovih krčem so bila rdeča, indigo in zelena. Potem sem se zbudil in poskušal najti način, da bi se vrnil tja. Skoraj jokal sem, ker sem vedel, da nikoli in nikjer ne bom občutil takšne pripadnosti. To je trajalo leta in leta. Vendar pa je mesto iz mojih sanj pred kratkim izginilo, ostalo je samo nebo. Samo nebo in sol. Ne vem, kako se zaradi tega počutim, gospod zdravnik. Res vam ne morem povedati, ne odklanjam sodelovanja – stop – res ni nič posebnega – stop. Slike, ki se mi zdaj vrtijo pred očmi, so malo drugačne: bosa in sama na plaži, na mestu, ki je videti kot konec sveta, kjer sta nebo in ocean eno. Sama na koncu sveta, kjer nič več ni bilo mogoče. Ali resnično. Ali novo. O tem nisem bil prepričan, vendar se nama je tako zdelo. Vdihovala sva prihodnost. Izdihovala resignacijo. Spomnil sem se T. S. Eliota. Mi smo votli ljudje. Sveta bo konec s cviljenjem, ne pa s treskom. Ne bo bleščečih, ognjemetnih supernov za fajront.

Vi mislite, da bi bilo to treba globlje analizirati? Meni se zdi, da je stvar več kot očitna. Znaki depresije? Kar nekaj. Depresivci vendar ne hodijo iz stanovanja, jaz pa sem zadnjič igral košarko. In ven sem šel, v nočni klub. Z ljudmi, ljudmi! Bilo jih je veliko. Plesali so. Glasba je bila bolj ali manj grozna, vendar je bilo njim to očitno všeč. Ja, njim. Ne meni. Jasno, da jih gledam poln gnusa. Si predstavljam, da sem boljši? Veliko belo upanje? Kar nekaj. Ali mislim, da sva res na robu sveta? Konec konca. Finito. Pred nama kruto, nepregledno obzorje, kjer je nebo isto kot ocean, in ne, nisem rekel, da sta modre barve. Za nama pusta dežela. Morda. Ja, morda sva na robu. Vendar to res ni pomembno. Glavno je, da sva še vedno tukaj. Ona in jaz. Ona stoji v plitvini in gleda pesniško zamišljeno (pa vendar neumno) v daljavo. Kaj pa jaz? Jaz jo opazujem. Srce mi dela: tip tap tup doodoof doodoom doodoop. In tukaj sva. In dol nama visi za karkoli drugega. Kataklizmo. Ognjemet. Votle ljudi.

*

Emirju je bilo ful bed, ker bo najverjetneje izgubil službo v redakciji, in hotela sva ga spraviti v dobro voljo in tako smo se zafrkavali in se spominjali srednje šole, pa tistega, ko sem bil za šestnajsti rojstni dan tako pijan, da sem zaspal v grmu, pa ko sem Emirju speljal punco, in takrat sem predlagal, da gremo na streho bloka. Ilija je rekel, da gre po še več piva, jaz pa sem že tekel po stopnicah. Začutil sem, da mi svetloba prežema oblačila. Ti zadnji žarki svetlobe, ki izgorevajo na koži in betonu in asfaltu in pločevini. In ne more biti bolje. Ker teh nekaj ur smo spet samo mi trije. V nekem preteklem času. Mi trije. Dokler smo še verjeli. V večno sedanjost in neskončno cesto. Instant-satori. Nekaj boljšega in bolj bleščečega in bolj vzvišenega je takoj za vogalom. Mi trije. Bas, bobni in kitara rokenrol benda, ki rešuje duše s hitrostjo 33 obratov v minuti.

Ujemi – reče Emir in mi vrže pločevinko. Jebemti. Zdaj bo pena tekla na vse strani – sem ujel pivo. Sik odpiranja, šumenje pene, srkanje ustnic – In tako boš izgubil službo. Verjetno. Potem bom tudi jaz letel. Vendarle sem samo freelancer. Ma, tebe bojo zaradi tastarega še malo obdržali. To me je zbodlo. Emir nikoli v takih situacijah ni pozabil omeniti mojega očeta. Vem, da ni zlonameren, vendar pa je bilo videti, kot da je pozabil, da imam kljub vsemu talent, ki ga vsak dan negujem, jebiga. Očetu sem bil hvaležen, vendar mi je on samo odprl neka vrata. Moja naloga je bila, da stopim skoznje. – Mogoče. Koga briga? To so vse same riti. Mislim, Ralph Lauren, Burberry in iPhoni. Človek božji, kdo si tega želi? Tisti, ki noče skrbeti zaradi računov. Ma ja. Res je. S pločevinkami v rokah opazujemo utrujeno sonce, ki greje konveksno geometrijo armiranega betona, Luna pa kuka kakor prvi dojenčkov zobek, in če zaškilim, je videti, kakor da sta to dva zoba-luni. Spomnil sem se poletne noči pred tremi-štirimi leti na vrhu tega nebotičnika, zakajeni smo gledali vročo, rdečo Luno in se smejali in prepevali tisto pesem Pipsov, kjer je Luna modra grenivka, in scali z roba nebotičnika brez strahu pred vrtoglavico in vse smo imeli na dosegu roke. Zažgali smo mesto, katerega hčere so nas oboževale in se brezciljno vozili v Ilijevem avtomobilu, medtem ko smo glasno vedno znova znova znova vrteli Cabin Fever The Brian Jonestown Massacra. Toliko smo hoteli. Napisati roman, boljši od Bolañovih Divjih detektivov, posneti boljši album, kot je Take It From the Man!, oditi v New York in se nesrečno zaljubiti v Alison Mosshart, dobili pa smo slabe službe in probleme, ki jim nismo bili kos, ker smo računali na življenje-ognjemet namesto samo na življenje.

Ujemi – reče Emir in mi vrže pločevinko. Jebemti. Zdaj bo pena tekla na vse strani – sem ujel pivo. Sik odpiranja, šumenje pene, srkanje ustnic – In tako boš izgubil službo. Verjetno. Potem bom tudi jaz letel. Vendarle sem samo freelancer. Ma, tebe bojo zaradi tastarega še malo obdržali. To me je zbodlo. Emir nikoli v takih situacijah ni pozabil omeniti mojega očeta. Vem, da ni zlonameren, vendar pa je bilo videti, kot da je pozabil, da imam kljub vsemu talent, ki ga vsak dan negujem, jebiga. Očetu sem bil hvaležen, vendar mi je on samo odprl neka vrata. Moja naloga je bila, da stopim skoznje. – Mogoče. Koga briga? To so vse same riti. Mislim, Ralph Lauren, Burberry in iPhoni. Človek božji, kdo si tega želi? Tisti, ki noče skrbeti zaradi računov. Ma ja. Res je. S pločevinkami v rokah opazujemo utrujeno sonce, ki greje konveksno geometrijo armiranega betona, Luna pa kuka kakor prvi dojenčkov zobek, in če zaškilim, je videti, kakor da sta to dva zoba-luni. Spomnil sem se poletne noči pred tremi-štirimi leti na vrhu tega nebotičnika, zakajeni smo gledali vročo, rdečo Luno in se smejali in prepevali tisto pesem Pipsov, kjer je Luna modra grenivka, in scali z roba nebotičnika brez strahu pred vrtoglavico in vse smo imeli na dosegu roke. Zažgali smo mesto, katerega hčere so nas oboževale in se brezciljno vozili v Ilijevem avtomobilu, medtem ko smo glasno vedno znova znova znova vrteli Cabin Fever The Brian Jonestown Massacra. Toliko smo hoteli. Napisati roman, boljši od Bolañovih Divjih detektivov, posneti boljši album, kot je Take It From the Man!, oditi v New York in se nesrečno zaljubiti v Alison Mosshart, dobili pa smo slabe službe in probleme, ki jim nismo bili kos, ker smo računali na življenje-ognjemet namesto samo na življenje.

Ujemi – reče Emir in mi vrže pločevinko. Jebemti. Zdaj bo pena tekla na vse strani – sem ujel pivo. Sik odpiranja, šumenje pene, srkanje ustnic – In tako boš izgubil službo. Verjetno. Potem bom tudi jaz letel. Vendarle sem samo freelancer. Ma, tebe bojo zaradi tastarega še malo obdržali. To me je zbodlo. Emir nikoli v takih situacijah ni pozabil omeniti mojega očeta. Vem, da ni zlonameren, vendar pa je bilo videti, kot da je pozabil, da imam kljub vsemu talent, ki ga vsak dan negujem, jebiga. Očetu sem bil hvaležen, vendar mi je on samo odprl neka vrata. Moja naloga je bila, da stopim skoznje. – Mogoče. Koga briga? To so vse same riti. Mislim, Ralph Lauren, Burberry in iPhoni. Človek božji, kdo si tega želi? Tisti, ki noče skrbeti zaradi računov. Ma ja. Res je. S pločevinkami v rokah opazujemo utrujeno sonce, ki greje konveksno geometrijo armiranega betona, Luna pa kuka kakor prvi dojenčkov zobek, in če zaškilim, je videti, kakor da sta to dva zoba-luni. Spomnil sem se poletne noči pred tremi-štirimi leti na vrhu tega nebotičnika, zakajeni smo gledali vročo, rdečo Luno in se smejali in prepevali tisto pesem Pipsov, kjer je Luna modra grenivka, in scali z roba nebotičnika brez strahu pred vrtoglavico in vse smo imeli na dosegu roke. Zažgali smo mesto, katerega hčere so nas oboževale in se brezciljno vozili v Ilijevem avtomobilu, medtem ko smo glasno vedno znova znova znova vrteli Cabin Fever The Brian Jonestown Massacra. Toliko smo hoteli. Napisati roman, boljši od Bolañovih Divjih detektivov, posneti boljši album, kot je Take It From the Man!, oditi v New York in se nesrečno zaljubiti v Alison Mosshart, dobili pa smo slabe službe in probleme, ki jim nismo bili kos, ker smo računali na življenje-ognjemet namesto samo na življenje.

Prevod: Sonja Dolžan