Bilježeći odgađam. Kako istječe proljeće, tako me sustiže sve što sam odgodila pišući ti. Mislim da je vrijeme da stanem i suočim se s nagomilanim. Žalovanje, ne pisanje o žalovanju. U plavim bilježnicama pronaći ćeš dijelove o Maroku, molim te za mišljenje. Negdje postoje dvije varijante priče, neke sam fragmente putovanja preskočila, vidjet ćeš, a neke opisala pa istrgnula stranice. Ostala su papirnata brdašca na tim mjestima u hrptu. Neki dijelovi našeg putovanja posve su izmišljeni, i zapravo nisu dijelom našeg prijateljstva. Htjela sam vježbati pisanje o stvarima koje ne poznajem. Istraživati umjesto prisjećati se. Čitala sam Choukrija i Slimani, ali zapravo sam najviše riječi izvukla maštajući o tome kako bi bilo da smo spavale u pustinji, jahale na devama, lovile žabe po kampu. Možda nema žaba u Sahari, ali ima u mojoj Sahari. Možda ću pisati o Maroku bez lica: iz perspektive prirode, neba, pijeska, pustinje, lisica. Možda ću, u konačnici, tako pisati i o žalovanju: bezlično, kao da i ptice, i leptiri, i svi pretili kukci koje sam susrela na ovom proputovanju proljećem tuguju za mojim ocem. Za nekim tuguju, to je sigurno – ako je išta sigurno, to je da barem netko trenutno u tvojem okruženju skriva da nije dobro.

Mjesta, činjenice i ljudi bit će stvarni. Ništa neću izmisliti; svaki put kad budem počela izmišljati, uništit ću izmišljeno. Uništavajući izmišljeno, otkrit ću da se istina može izreći i ako samo zapišem točno kako se događaj dogodio. Bez dodavanja i kićenja. Naravno, neke scene će biti napisane tako što ću prešutjeti određeni detalj, rekvizit, osobu koja je sudjelovala u događaju, možda ću neku radnju preseliti u scenu kojoj ne pripada, sljubiti dva događaja mjestom i vremenom – stvoriti novu, semantički drugačiju istinu od one kojoj sam svjedočila. Istina će možda biti neistinita, ako se budem vodila onim uvjerenjem da je u fikciji neistina iskrenija nego, recimo, u dokumentu.

**

Sjećaš se? Sjedile smo u U-Bahnu i spavale. Vani je svitalo sivilo. Kad si otvorila oči da provjeriš na kojoj smo stanici, zjenice su ti bile crne i glatke kao opsidijani. Pogledala sam te sad u staklu preko puta. Držala si mobitel u ruci i kljucala. Iz tebe je izlazila neka tuga koja ne proizvodi riječi, koja mi se tada, u praznom metrou svijetložutih sjedala, učinila lijepom. Htjela sam joj se približiti. Pronaći dokaze koji će poreći osjećaj smaka prijateljstva. Htjela sam te pitati kamo odlaziš kad se tako zagledaš, ali onda je u metro ušao jedan starac s violinom i nešto zasvirao, i nisam te više ništa htjela pitati. Htjela sam te samo nastaviti gledati u odrazu, ali drugi ljudi su mi ispriječili pogled.

**

Dok smo pili u hotelu, predložila sam mu da unajmimo sobu kako bismo bili sami. Rekao mi je da to nije moguće jer da bi muškarac i žena unajmili sobu, moraju na recepciji predočiti vjenčani list ili podmititi recepcionara. Rastrijeznila sam se i primijetila klijentelu oko sebe, bogataše i njihove ljubavnice. F. je predložio da odemo kod njega.

Hodali smo u tišini, pristojno udaljeni. Mjesec je trulio od sparine. Kad sam rubom košulje obrisala znoj s trbuha, primijetio je. Pitao me je li mi zgodan njegov cimer. Potvrdila sam. Zašto? Odmahnuo je glavom kroz smiješak. Nastavili smo hodati, ali ne više  pristojno udaljeni i usporedni kao pravci, već vijugavi kao zmije. Pred vratima svoje kuće upitao me što ako je cimer budan. Zašto? I prije je bio budan pa nam nije smetao, rekla sam. Prišao mi je bliže i poljubio me, a onda me ispod glasa, dodirujući usnama moj topli obraz, pitao želim li da nam se pridruži.

I dok sam se svlačila pred obojicom, otkrivajući bijele čistine koje je zaobišlo sunce, zamišljala sam da si iza mene. Da mi, dok to radim, čuvaš leđa. Da se mogu nasloniti na tebe ako mi ravnoteža izmakne dok vučem nogavice lanenih hlača prema podu, da me možeš obgrliti kad mi sasvim goloj postane zima. Htjela sam da me gledaju tamo gdje sam nježnija, a da ti čuvaš moje mesnatije predjele, da ono sočnije pripadne tebi. Moji kompleksi, obline. Htjela sam da njih dopadne ono što sam smatrala ružnijim dijelovima sebe, grudi i bedra, jer voljela sam svoja leđa. Htjela sam da me ti ljubiš po leđima, skrivena u mojoj sjeni, dok me oni čekaju sprijeda. Ali kad su mi prišla obojica, tebe nije bilo iza mojih leđa. Bila sam sama.

Kad su zaspali, ostala sam stisnuta među njihovih tijelima. Vani je svitalo. Ustala sam oprezno da ih ne probudim i sjela na pletenu stolicu kraj madraca. Promatrala sam ih kako spavaju, obojica goli, motajući si cigaretu. Imali su lijepa, sasvim različita tijela, ali u polumraku sobe (svjetlo je treperilo iz kuhinje) izgledali su kao blizanci. Izvadila sam iz torbe fotoaparat. Držala sam ga neko vrijeme među dlanovima, teškog i hladnog. Onda sam ustala i otišla do zastora, mjesta gdje je bilo najviše svjetla. Fotografirala sam ih kao da ih slučajno promatram, dopuštajući platnu da mi uprlja kadar. Kao da sam prošla i povirila iza zastora.

Pokupila sam svoju odjeću. Tablu hašiša iz B.-ovog novčanika spremila sam u svoju torbu i otišla. Udahnula sam tek kad sam se popela na krevet u našoj hostelskoj sobi. Ti si, sasvim tiho, spavala ispod mene. Pokušavala sam čuti dišeš li, jer mi se ponekad činilo da ništa ne izlazi iz tebe, ni izdah, ni riječ. Slušala sam klepetanje ventilatora, hrkanje djevojaka oko tebe, i uzvike muškaraca koji su na ulici pred hostelom prodavali topli kruh.

**

Danas si sjedio kraj mene u kinu. U Jugoslavenskoj kinoteci gledali smo Tri boje: plavo. Brisao si s čela znoj rupčićem jer je vani upržilo. Gledala sam ti oči kako poprimaju sve vodenastiju opnu i razmišljala o islandskim gejzirima, kako se zaoble kao očne jabučice prije no što proplaču. Znala sam koja scena će te rastužiti. Bila sam u pravu.

Često sam bila uvjerena da rastemo skupa, da jedno drugo odgajamo: da te učim o filmu kao ti mene o književnosti, da ti približavam razmišljanja današnjih djevojaka, naš otpor prema tradiciji kao što ti meni pričaš o novome valu. Naučila sam se razgovarati s tobom tvojim jezikom. Usvojila sam tvoj jezik kako bi me razumio. Bilo mi je važno da me razumiješ dok mi nije postalo nevažno.

Zbog tatinog nalivpera pojavilo mi se zadebljanje na desnom srednjem prstu, a zbog plave tinte su vijuge na koži postale izraženije. Tetovaža kao sjećanje na režim proljeća, od kojeg je ostalo još svega nekoliko dana. Tijekom ljeta moram razmisliti što s ovim bilježnicama. Hoću li ih pretipkati i poslati ih uređene kao jedan dokument, ili ti ih dostaviti ovako papirnato sirove i umrljane. Kad god budeš naletjela na neko malo jezero, znat ćeš u kojem sam bila stanju dok sam to pisala. Ili previše križanja, tablica, popisa, dijagrama – znat ćeš da me tih dana pojeo razum. Tamo gdje su fragmenti veoma kratki, rečenice bespredikatne, slike opisane s malo riječi, tamo sam bila dobro. Um je te dane bio prozračan, tijelo lako kao da se priprema otkačiti se od zemlje. Tih sam dana vjerovala svemu što kroz mene prolazi. Tamo gdje sam patetična, nisam uspjela zadržati distancu. A i, iskreno, Eva, nekako mi se čini da s obzirom na okolnosti imam pravo na malo patetike. Procijenit ćeš sama. Izljeva bijesa nema. Jer kao što si ti meni napisala u onom pismu pred četiri godine, voljela bih da sam osjetila ljutnju, međutim, sve to skupa me samo rastužilo.

Odlazim iz Beograda. U avionu ovoga puta razmišljam u futuru: o ljetu koje me čeka kad sletim, o tvojem rođendanu. Uzimam prtljagu s pokretne trake i hodam prema izlazu. Obično si me na drugoj strani kliznih vrata čekao ti s kavom u papirnatoj čašici i bocom vode. Sad pokušavam upregnuti maštu tako da se izmijeni slika stvarnosti, da umjesto nepoznatih ljudi s plakatima i zaslonima iPada na kojima pišu neka nepoznata imena i prezimena vidim tebe, i tvoje oči. Umjesto sentimentalnog pozdrava rekao bi mi da obavim WC tu na aerodromu jer nećeš stajati još pet puta do doma, i da se što prije javim mami. Onda bismo sjeli u auto, ja s kavom u ruci i blagim bolom iza obrva, i pitala bih te kako si, ti bi rekao dobro, super, pitala bih te što ima novog, ti bi rekao ništa, sve po starom, i prebacio razgovor na mene i grad koji sam napustila, što ima u Beogradu, pitao bi me, i ja bih ti pričala o Andrićevoj spomen-kući, buvljaku na Kalenić pijaci, ruskim kafićima koje vode tinejdžeri, prostranom stanu na Dorćolu koji sam dijelila s džudašem, Branku Ćopiću, knjigama u ćorsokaku kraj Kneza, Proleću. I stigli bismo kući, sjeli bismo za kuhinjski stol, i ja bih sve to ponovila mami, a ti bi se smiješio s čašom vina u ruci i slušao me kako vježbam umijeće pisanja. I zato ću te, u nekom mamurnom magnovenju, viđati i dalje, na aerodromima, izložbama, u kinu, šumi na plavičastom snijegu, kako ostavljaš rukavice na skijaškim štapovima, prilaziš svojim unucima, i podižeš ih na noge, sve isprepletene kao štapići mikada.