Blog

During each residency, guests will publish blog entries through which the interested public will be able to track their journey through the locations included in the project.

Antej Jelenić u Larisi

 

Iako volim Grke i Grčku, njihovu gotovo seizmičku dikciju, njihov širokogrudan temperament koji kao da uvijek titra na rubu eksplozije, njihove samouvjerene djevojke koje na licima nose tragove Perzije, Egipta i Turske, kulturu demokracije i otpora, intuitivni jazz pristup zakonima i pravilima, veliku ljubav prema hrani, umjetnosti, teatru, poeziji, itd., kada sam stigao u Larisu osjećao sam se kao u klopci. Pogled s posljednjeg kata zgrade koja gleda na prekrasan Trg Tachydromeon pucao je sve do vrhova planina Olimp i Kisavos, što me je donekle umirivalo, ali plošni krajolik ispunjen pretežno peterokatnicama, načičkan antenama i uronjen u koktel zvukova motora, urlika, ptičjih dozivanja, razgovora, smijeha i smoga izgledao je kao nepremostiva urbana pustinja za mene koji sam navikao na čisti ekran morske pučine. Nije pomogla ni činjenica da se bližio puni mjesec koji za mene najčešće znači umnažanje i karikaturalno naglašavanje određenih impresija. Ipak, uspio sam usredotočiti svoje mineralne kapacitete na popravak bicikle koja je bila u domaćinskom stanu. Strogi poslovni čovjek s kata ispod dao mi je čitavu opremu za krpanje gume te sam ubrzo na dva kotača istraživao grad. Mnoštvo javnih prostora poput trgova s interesantnim asimetričnim fontanama i antifa grafitima, brojni stolovi rastrti gotovo na cesti, opkoljeni razdraganim i nešto punašnijim grcima i značajna pješačka zona u koju smije zalaziti samo javni prijevoz, odavali su dojam kako ovi ljudi stavljaju društvenu dimenziju života na najviše mjesto. Gužva, vrućina i upitna kakvoća zraka ipak su me potjerali dalje prema potoku koji sam uočio na google maps aplikaciji. Putem sam vidio čitav niz interesantnih (post)modernih javnih plastika poput metalnog konja u blizini antičkog amfiteatra, koji je dijelom organsko, a dijelom mehaničko biće. Interesantno je bilo i rješenje za pješački dio mosta nad potokom koji je bio ispunjen šipkama različite dužine kao da je nedavno pretrpio napad kopljima iz svih smjerova. Sam potok je tek djelomično uspio rashladiti moj nemirni duh jer, iako je šetnica bila prilično zelena, radilo se o nekoliko metara širokoj oker bari koja je gotovo neprimjetno tekla pored kudikamo značajnije rijeke automobila.

Domaćin Thanos me je sutradan odveo u društveni centar „Alana“, jedan od nekoliko neprofitnih centara u kojima se okupljaju inteligentni mladi ljudi razgovarajući, razmjenjujući ideje i dogovarajući razne projekte. O iskrenosti njihovih namjera svjedoče i teme o kojima je, čas na grčkom, čas na engleskom, polemizirala grupica mladih koja je vremenom sve više rasla. Osim što se dobar dio vremena vodio razgovor o „instinktima suvremenog čovjeka“ te o pitanju da li ih on uopće ima, pričalo se i o odnosima znanosti i pseudoznanosti, vjere, umjetnosti, pa čak i o revolucionarnom potencijalu navijačkih skupina, sve uz Alfa pivo i loš Tsipuro (grčka varijanta lozovače). Iznenadio me veliki elan tih ljudi i želja za otvorenom, ponekad napetom, a ponekad duhovitom polemikom i „filozofiranjem“, nečim što je u gradovima poput Splita, a čini mi se i Zagreba, sve rjeđa pojava. Kao da je kapitalizam puno jače utjecao na duh ljudi u Hrvatskoj kojima je važnije da se reklamiraju kao sveznajući vitezovi ciničnog stola nego da zaista nešto novo nauče ili izravno izume u rizičnom razgovoru.

Prvi od tri pjesnička nastupa dogodio se u Ateni. Domaćin i sada već dobar prijatelj Thanos mi je rezervirao hotel na dvije noći u svakako najživopisnijoj četvrti „Exarhia“. Kada sam razgovarao s hrvatskim ambasadorom Aleksandrom Sunkom, koji je također prisustvovao čitanju u knjižnici, spomenuo sam mu kako mi se dogodilo upravo ono što sam kroz tekst pjesme „Estetika je nadvladala etiku“, dozivao. Naime, jedan od stihova govori da „grad bez vatre nije grad“, a balkon moje hotelske sobe gledao je upravo na trg s velikom vatrom oko koje se ravnopravno griju Grci i imigranti iz raznih dijelova Bliskog istoka i sjeverne Afrike. „Kao da su vas čuli“, rekao je ambasador diplomatski se nasmijavši pa dodao da ga se jako dojmila pjesma i da je on zapravo „humanist pomalo zalutao u diplomatske vode.“

          Ali ta exarhijska vatra ima i tamnu stranu. „U ove dvije ulice noću nemoj ni slučajno ići“, rekao mi je Thanos prije nego me ostavio u hotelu i pokazao ih prstom. Kada sam se nešto kasnije navečer vraćao u hotel, blago dezorijentiran dojmovima, plamenom, anarhističkim grafitima, transparentima razapetim među stablima i uličnom rasvjetom, licima koja se pojavljuju iz mraka i nude hašiš iz Tunisa ili preljubazno pozdravljaju procjenjujući usput situaciju u mome džepu, nisam više bio siguran koje su to „dvije ulice“ bile. Na pamet mi nije palo ništa bolje osim da razbarušim kosu i nabacim mrgodan pogled.   

Exarhija je kaotično mjesto gdje se sva energija nepoznatog koju zapadne demokracije pokušavaju počešljati pojavljuje natrag na društvenoj sceni i to u samoj jezgri. Koliko sam shvatio, slična je situacija i u mnogim drugim europskim metropolama koje ponovno imaju kvartove gdje se pojavljuje opasnost kao odgovor na sveprisutnu mantru sigurnosti. Iako neugodna, Exarhija kao fenomen me razvedrila i potvrdila mi da se ni život niti umjetnost ne mogu nikada savršeno podčiniti centraliziranim algoritmima.

          I u Ateni, a kasnije i u Larisi te Karditsi, upoznao sam veliki broj pisaca, naročito pjesnika. S tako živom pjesničkom scenom se do sada svakako nisam nigdje susreo, osim možda djelomično u Beogradu. Sva čitanja i pjesnički susreti bili su iznimno dobro posjećeni, a pažnja gostiju prema onome što se čita bila je nevjerojatna. Mislim da dobar dio njihove kulture otpora prema velikim financijskim institucijama i „mjerama štednje“ leži u činjenici da kulturu i umjetnost drže na vrlo visokom mjestu. A možda je važno dodati i to da su pjesnici puno veće „zvijezde“ od prozaika.

          Nakon nekoliko dana ponovno provedenih u Larisi zamolio sam Thanosa, gotovo na koljenima, da me „primi“ u svoju kuću na moru. U to vrijeme došao je i varaždinec Matko Abramić koji je trebao nastupiti sa svojim čuvenim performansom na velikom festivalu poezije „Thessalian poetry festival“ koji organizira ponajviše Thanos, a nešto kasnije stigao je i Slovenac Denis Škofić. Što u Thanosovom seocetu na moru, što u mjestima kao Karditsa ili selo Pia gdje smo imali nastupe, proveli smo neke od neprocjenjivih poetsko-košarkaških trenutaka. Naime, sasvim spontano, od mentalnih napora poezije počeli smo se odmarati kroz košarku.  

Vrlo zanimljivo i zbližavajuće iskustvo bila je i međusobna pomoć oko prijevoda nekoliko pjesama s grčkog na hrvatski i obratno, u čemu nam se pridružila jako draga i bistra pjesnikinja iz Atene, Lena Kallergi. O samom festivalu poezije ne treba puno govoriti osim da je imao nekoliko evenata u više gradova, a završnu večer u Larisi posjetilo je barem tristo obožavatelja poezije. Ugodno me iznenadilo da mi je desetak ljudi reklo kako im se jako sviđa to što pišem. Iako nisam znao što je od moga teksta kroz prijevod ostalo, izgleda da je dobar dio uspio probiti svoj put u sasvim drugi jezik, ali možda i ne toliko drugačiji koliko sam mislio.

Doživio sam mnogo prekrasnih susreta s različitim umjetnicima, upoznao nekoliko gradova i život još srdačnijih i srčanijih ljudi s obale, ali sam također dobio i potvrdu da se ljudi na svim stranama podjednako bore da očuvaju vedrinu i smisao u okolnostima suvremenog života. Na moje pitanje „Kako si?“, jedan atenski pjesnik mojih godina odgovorio mi je „pa eto, kad već pitaš, nemam prebijene pare, majka mi umire od raka, i iako se moja poezija dobro čita ne vidim bajnu perspektivu u tome, ali dobro sam inače.“

Nietzsche kaže da je „filozof kočioničar na kotaču vremena“. Međutim, to je i pjesnik, zapravo svaki umjetnik. Ovakva zbivanja su bitna baš zbog povezivanja takvih duhova koji imaju moć usporiti kotač. Ne znam je li uginuli dupin, kojega smo pronašli na plaži u mjestu „Velika“, također nastradao od toga kotača, ali svakako znam da je upravo jezik, koji nas čini društvenim bićima, prva i zadnja linija obrane raznolikosti prirode. Zato hvala svima uključenima u ovaj projekt - Dori, Thanosu, Agati, Matku, svim pjesnicima te, naravno, Ivanu koji, čini mi se, najviše ima prste u tome.

           

 

 

 

 


IMPRESSUM

 

The North Side - Center for Research and Promotion of Urban Culture (CIP) is a non-profit association that has existed for twenty years. Established in 1998, it operates in the areas of culture and art, urbanism, youth mobility and social dialogue.

 

Editor in chief: Ivan Sršen

Managing editor: Dora Levačić

Editorial board: Matko Abramić, Thanos Gogos, Darko Milošić
Graphic editor: Nikša Eršek

Website maintenance: Nabukodonozor d.o.o.

 

 



Sponsor of the literary residence Ulysses' Shelter

Address

Severinska 30, 10110 Zagreb, Hrvatska

Call Us

+ 385 (0)1 789 8457