Većinu vremena na Mljetu proveo sam u nekoj kombinaciji lunarnog i podvodnog osjećaja. Nadnaravni krajolik obale, izložen eonima eolskih, glacijalnih i ostalih utjecaja djelovao je na mene narkotički, te sam dosta vremena provodio meditirajući, ali i roneći. Kada sam na predavanju u galeriji Stara Skola, u Goveđarima, saznao o važnosti i senzibilnosti podmorskih livada koje su značajno ugrožene nautičkim turizmom, s još većim zadovoljstvom gibao sam se među njihovim vlatima. U istoj galeriji bila je održana i književna večer gdje je domaćin Ivan, u idiličnoj atmosferi malog seoceta u unutrašnjosti otoka, predstavio gostujućeg slovenskog pjesnika Aljaža i mene. Aljaž, s kojim sam dijelio kuću dva kilometra od mjesta Pomena, bio je osoba s kojom sam se uvjerljivo najviše vremena družio te mogu reći da smo upravo na ovoj rezidenciji postali odlični prijatelji. Budući da sam došao autom imali smo priliku zajedno obići nekoliko zanimljivih lokacija na otoku. Osim očekivano začuđujuće Odisejeve spilje i manje poznatih fascinantnih uvala, poput one ispod mjesta Ropa, posjetili smo i jezera koja također spadaju u svojevrsna čuda prirode sa specifičnim podmorskim životom poput koralja i periski.

Velika prednost rezidencije je što se smještaj nalazi u okviru nacionalnog parka gdje smo živjeli s nekolicinom zaposlenika i volontera. Oni su nam približili s kakvim sve problemima se susreću svakodnevno i koje sve mjere poduzimaju da očuvaju ovaj prelijepi otok. Ilegalna sidrenja koja uništavaju faunu, izlov u zabranjenim zonama, sprečavanje mogućnosti požara i niz drugih stvari, dio su njihove svakodnevnice. Iz razgovora s njima shvatili smo koliko su važne ovakve oaze gdje je potpuno, ili gotovo potpuno, zabranjeno interveniranje u prostor prirode, koji onda uzvraća obiljem života i obogaćuje manje zaštićena područja. A ranije spomenuta trava Posidonija, dala mi je mnoge ideje i nove smjerove razmišljanja. Naime zaposlenici, od kojih su dobar dio biolozi, podijelili su s nama neke fascinantne činjenice vezane za tu morsku travu. Ona proizvodi ogromne količine kisika, sprečava tlo od erozije i pretvaranja u mulj, pruža zaklon i hranu manjim životinjama, a činjenica da ne želi rasti na mjestu gdje je jednom eksplodirao dinamit me obuzela i jezom i divljenjem istovremeno. Zadivljujuće je da takvo biće pamti događaj na kolektivnoj razini, čak i dugo nakon što svi njegovi znakovi nestanu, te više nijedan korjenčić ne želi pružiti na to mjesto. Moje poštovanje prema toj biljci još je i više naraslo kada sam saznao da odbija surađivati sa znanstvenicima – čim je uberu i pokušaju analizirati njezin DNK on se raspadne.

Ova rezidencija je možda i ponajviše ekološka, upravo jer je smještena na jednom od najljepših djelova Jadrana, i to uz ljude koji ga pokušavaju očuvati. Na posredan, možda i slučajan način, ona otvara prijeko potrebnu suradnju i razmjenu između znanosti i umjetnosti. Jedino takva suradnja može dovesti do novih diskursa i naracijskih modela koji bi mogli više utjecati na način ponašanja današnjeg čovječanstva. U tom pogledu, ova rezidencija je neprocjenjiva, te mi je iznimno drago što sam bio njezin dio.