Blog

During each residency, guests will publish blog entries through which the interested public will be able to track their journey through the locations included in the project.

Maja Ručević: OD NASUKAVANJA DO PRESVLAČENJA

Pletara za vino

Staklenka za med.

Dan za Mljet.

 

A ulje?

Uljem naliti oči,

I poklopiti kapcima.

 

U očnim kamenicama čuvati mljetsko ulje.

Vazdan gaziti po slatinama.

Prsni koš za vršu, 

A vrša za jegulje.

 

Za jegulje i za munje.

Zalaziti. Dan uroniti u krv.

Večerati pri borovim ranama.

 

 

Petar Gudelj

 

 

 

 

OD NASUKAVANJA DO PRESVLAČENJA

 

 

Dogodi se to tako katkad u životu, izbaci te život na obalu neke druge planete na kojoj još nisi bio. Dogodilo mi se to tako. Zato znam. Te listopadske večeri, nasukala sam se u trajektnoj luci Sobra na otoku Mljetu. Nimalo poetično ni legendarno, ni blizu Odiseju, za kojeg kažu da se usred brodoloma našao na hridi Ogigija, a ni poput Sv. Pavla. Nasukala sam se u nekoj iznurenoj verziji sebe, u toksičnom skafanderu napuhanom gradskom vrevom, bukom, nesnosnom kišom, navikla na frenetični plov labirintima prometnih ispušnih plinova, meandrima digitalnih vašara, cjelodnevnih, višegodišnjih poslovnih maratona, ižvakana u raljama svakodnevnog stresa, nekakva beživotna, fljosnula sam poput umornog kita o taj lučki kamen gdje su me čekale dvije dotad mi sasvim nepoznate poznavateljice ove planete s kartonskim transparentom „Dobrodošla Mljetu, Majo.“ Guglati i istraživati po netu obilježja i značajke druge planete prije nego što ju osjetiš sam na svojoj koži (što sam, profesionalno deformirana, radila) slično je onom mahnitom guglanju kad glumiš sam sebi doktora ne bi li si dijagnosticirao nešto, ali bez da posjetiš licenciranog doktora. A doktor Mljet mi je to, pokazalo se već nakon nekoliko dana, uz pomoć ljubazne Anamarije i Martine te sva druga ljudska i florofaunska bića, i potvrdio. Ništa nisam znala. Pročitana informacija je, barem u ovom slučaju, bila ništavna informacija. Planeta Mljet ima svoj ritam, svoje zakone, svoje visoko mjesto na ljestvici rajskih toposa, ali povrh svega – planeta Mljet ima jednu vrlo važnu ljekovitu osobinu. Ona, naime, s onemoćalih kitova svlači dronjav oklop u kojem ga je na svoje obale primila i oblači ga u nešto sasvim drugo. Liječi. Komadi toksina spadali su s mene postepeno. Ne može odmah. Išao je početni šok, nova klima, novi zvuci, ljudi, klasična adaptacija, ne kao kad izaranžirano dođeš ljeti deset dana na more pa se u zoni posvemašnje predvidljivosti prešetavaš rivicom među turistima, ganjajući malo fešte, malo plivanja, koju srdelu i sunčanicu i vratiš se kući sasvim siguran da si dobio ono što si očekivao, pa čak i vješto isprženu zaleđenu patagonijsku lignju. Ne, ja sam u Nacionalnom parku najjužnijeg dalmatinskog otoka, na mjestu u galaksiji gdje ću prvo mahati rukama na svaku krilatu neman koja mi se zaleti u glavu, a potom kao kakav nesposobnjaković strahovati kako ću prehodati sama par kilometara makadamskog puta od smještaja do prvog naseljenog mjesta. Mogle bi me napasti divlje svinje, gušteri, šišmiši, zmije, pomahnitali ljudi, da, svi oni čekaju samo mene da u listopadu prođem ovuda ne bi li me sreli! Koji sam ja horor, pomišljam, kako li sam samo nenormalna, jer već drugi dan, uživajući polusatnom šetnjom do naselja Pomena, shvatila sam da mi ova planeta poručuje da smo mi kopneni luđaci potpuno sišli s uma. Dođemo u raj i bojimo ga se. Prva zabluda je, a da ju doista svjesno ni ne pomišljamo, nego tako ispada: mi smo, kao, raju nešto bitni. Kakve pretenciozne kaćiperke. Jedino on može biti bitan nama. Ali ne, mi, izgleda, bolje plivamo među milijunima gadosti svakodnevne crne kronike nego u netaknutoj prirodi. Vrhunac apsurda! Mljet mi je svukao prvi sloj oklopa: zonu komfora i strah od nepoznatog. Susretljivi volonteri i čuvari Nacionalnog parka kažu da su mnogi tu izliječili razne pošasti, neki ustrtareni ljudski primjerci se više ne boje pasa, neki insekata. Priroda radi za čovjeka, ne protiv njega. Francuskinja Mathilde je oduševljena otokom, pričamo dok ona sklanja granje i otpad s puteva. Vratit će se. Kaže mi čuvar parka da svi plaču kada odlaze. I ja ću, znam, premda nisam tu u svojstvu volontera. Već mi je sto puta došlo. Mljet i to radi: čisti emocionalne kanale i oslobađa mjesto i neznanu čakru za ulazak stvari koje su puno ljepše od anksioznosti, umora, stresa, tjeskobe, straha, neizvjesnosti. Dok se nisam nasukala na Kulijer, na sjeverozapadnom špicu otoka, o peraje mi se svašta bilo zakačilo. Otočki mag izvadio je svoje škare, razrezao mi te muljave splačine i rekao: Sad uzmi mene, ništa ne pitaj, otvori čula kao vreću od čuda, a ja ću u nju ubacivati sebe. I krenulo je. Najprije mi je u vreću ubacio ljude, upoznavala sam ih spontano. Nitko nikome nije žurio, sreo se svak' tko je htio. To famozno 'pomalo' krovna je deviza otočkog planiranja vremena i aktivnosti. Ne mogu opisati koliko su zanimljive i drage moje domaćinke. Uopće ih ne poznajem, ali one odašilju višeslojno šarenilo, osebujnost, velikodušnost i mudrost. Dovoljno za početak. Anamarija je zaljubljena u knjige, u maloj otočkoj biblioteci koju vodi u Babinom polju, možete posuditi pisanu riječ bilo kojeg žanra. Martina je zaljubljena u prirodne ljepote Nacionalnog parka. Rado će vam, kao meni, izdašnim informacijama oplemeniti saznanja o istom. Obje na sebi svojstven(e) način(e) vole otok. Poput njih, i svi drugi s kojima sam provodila vrijeme ganuli su me nesebičnošću i jednostavnošću, donoseći mi i prinoseći otočke plodove, nektar i delicije, dočaravajući mi mljetske štorije, bivajući tako ljudski otvoreni. Svi su mi ovdje domaćini. Planeta je prilično „odsječena“, udaljena, gramzivi i oportunistički kapitalistički bager nije ju još u potpunosti dohvatio, još je time prilično nezaražen i čovjek ovdašnji, domaći kažu da je to i plus i minus, jasno je i zašto, ali plus je, svakako, radi ove neviđene prirodne ljepote. Morala sam širom otvoriti svoju vrećicu, jer mag je odlučio obojati mi horizont, dodati nijanse za koje sam zaboravila da postoje. Obukao mi je košulju od bijelih i krem-sivih hridi i smaragdnih otočića, i opasao me tirkiznim morskim pojasom, presvukao u svoju zelenu nošnju. To se valjda to žuto sunce s plavim morem na paleti mirakula pomiješalo pa rodilo ovu šumovitu, a vodenu planetu od klorofila i zelenila- pelin, žad, malahit, žablja, kaki, metvica, smreka, senf, pistacija, maslinasto zelena, mislim da sam ih sve vidjela, premda nikada ne bih znala nabrojati u kojim sve biljnim obličjima. Ali u obilju, to bih znala reći. Veliko i Malo jezero, slane upokojene duplje kao smežurani osmijesi ribara. Klifovi, vatasti nimbusi, stabilne nakupine mekanih perina i jastuka iznad alepskog pinja, munjeviti šjor mungos koji svako jutro istrčava pored mola, a potom šmugne u raslinje brže nego što ga stigneš razlučiti od vjeverice, mirne vale i modričasto-ljubičasto-cinober zalasci sunca, oni filmski kad moraš usporiti i zastati jer tada iščezava granica između mora i neba kao i svaki eventualni nemir iz spektra tvojih emotivnih boja. Više nisi kit, odsad si makija i maginja, kaže otočki mag i nastavlja: Abundata je moja ljepota, uzmi što želiš! Dat ću ti na bezbroj vrsta raznobojnih leptira, s ornamentima dostojnim nimfinih tajnih draži, ptice gnjezdarice, nećeš im smetati u njihovom staništu, poslijepodne će zaigrano prelijetati s grane na granu, galeb će lijeno broditi nedjeljnom pučinom i nećeš znati koliko je sati, bit će ti zanimljivije pipkati debelu agavu, znati da ovaj biotop dijeliš s macaklinom, zecom i puhom, kakve samo sreće imaš, istražuješ kada je najbolje kiseliti motar, koliko ima zaštićenih vrsta orhideja i osluškuješ šuškanja, ne znajući koji po redu oblik života se to javlja da te pozdravi; šuškanje u šikari među šišarkama- smislit ćeš novu riječ za to – šušikarenje, ali nećeš se dosjetiti iznaći prikladnu riječ koja bi objedinila sve slušne senzacije koje ću ti dati. Otvori uši, začepile su ti se! Otok čisti i to. Primit ćeš nesvakidašnju audio-infuziju. Spremna? Darujem ti prhutanja, klopotanja, valjuškanja, živkanja, zujanja, brondzujanja, kreštanja, cvrčanja, fijukanja, zumzanja, pjuskanja, lepetanja, cilikanja, kliktanja, plonkanja i gnjurkanja, u ušni kanal ti ubrizgavam nešto što dosad tamo još nije ušlo i što ćeš pamtiti poput vizure koja se pruža podno plodne doline Babinog polja, kada kroz makiju, krš i maslinike stigneš do Odisejeve špilje i ugledaš otvoreno more. Tu ćeš zanijemiti jer će to biti jedino što ćeš moći pred tim prizorom. Ovdje si došla knjiškim poslom, ali što ćeš napisati o tome, a da ne zvuči kao klišej satkan od fraza i općih mjesta poput 'nestvarno, oduzima dah, raj na zemlji, veličanstveno'? Što ćeš o ovom plavetnilu napisati, a da ga vjerodostojno dočaraš bilo kome koga zanima, ha, pita me mag i cereka se hridinastim oštrim zubima o koje mu se rasprskava pjena... Zna on dobro da je sa mene upravo svukao i gomilice teksta koje su mi poput mjendula što se kotrljaju uzanim seoskim putićima zatitrale na usnama. Vikala bih i šutjela pred morskim vrancem koji morovrani ovim prostranstvom, pred amalgamom dva plavetnila kojeg presijecaju samo golemo, neumoljivo sunce i nevelika hrid Ogiran. Svukao mi je moć govora i na memorijsku karticu pohranio ovu tihu, golu divotu. Putem nazad do Babinog polja, središnjeg otočkog sela usječenog u kopno, ukotvilo se jedno staro groblje i crkvica Sveti Vlaho koji datiraju iz 15. stoljeća. Groblje je opasano maslinom i čempresom i doima se kao kakav pitoreskni i pitomi krevetac za vječnost. Razmišljam je li doista nebitno za života ne mariti za mjesto na kojem ćeš i formu u kojoj ćeš počivati? Pričam sa svoje dvije domaćinke o tim pitanjima, valjda se ovdje otvore i te teme kao nešto što je sastavni, a ne konačni i finalni dio života. Netko bi volio biti rasut nad morem, netko možda ne, ali nikada dosad u životu nijedan lokalitet nisam zamislila kao mjesto na kojemu bih voljela više ne postojati, bar u ovom obličju. Ovdje bih mogla skončati, pišem kasnije dugogodišnjoj prijateljici kojoj mogu uletjeti s takvom nekom tanatoidnom izjavom, a da to shvati najnormalnije. Djevojke me vode kući na večeru i prinose mi još darova ove planete, vrećica mi je već puna, uza sve što mi je mag Mljet već podario, sad iz nje već ispadaju i agrumi i ribe i masline i ulje, mjendule, sol, narovi, smokve i razno bilje... Po povratku, u kući na Kulijeru, rastvaram širom prozor, mjesec je pun. Bljeska se na površini mora. Otočki pjesnik i kroničar Ivan Čumbelić Bamba u rječniku priloženom svojoj knjizi „Mljet u srcu“ bilježi da se uštap ovdje kaže tonda. Astrologija kaže da se svašta događa sa zodijačkim znakovima za punog mjeseca. Ja više nisam ništa od horoskopskih kategorija. Želim biti samo tonda iznad Mljeta. Sada oblačim nju, kao škufiju izvezenu rukom neke stare Mljećke. Mljetska tonda je moje pokrivalo za glavu i miran san, s motivima listića, cvjetića, pomica i žabica. 

...

 

Nakon deset dana, više nisam onaj isti kit. Odjevena sam u mljetski akvarel. Poprimam prirodnije obličje. Milijun fotografija sam napravila, nijednoj ne treba filter. Mljetski dan promijeni na stotine odsjaja i nijansi, ne mogu reći koji mi je izlazak ili zalazak sunca ljepši. Stanovnici mi rado pokazuju svoje fotografije istih. Konobaru u jednom od rijetkih kafića ujutro kažem kako je čudno vrijeme ovdje, jedan dan kiši i puše, sutradan se, krajem listopada, kupam u ugodnom  moru. Kaže: „Ah, vrijeme kao i ljudi“. Pa se smijemo. A ljudi, ljudi su ovdje, barem prema meni, ljubazni, neopisivo gostoprimljivi i većinu vremena, ukoliko im otvoreno i radoznalo priđeš, raspoloženi za šalu, dosjetku, smijeh, pjesmu, đir, vole dijeliti, društveni su. Pjevamo dalmatinske pjesme na ovoj planeti širokoj oko tri, dugačkoj oko 37 kilometara. Pjevamo i zafrkavamo se, razmjenjujemo. Hodamo, vozimo se amo-tamo, biciklom, autom, uzmemo marendu pa kroz Polače, selo nastalo oko ostataka drevne rimske palače pa do pitoresknih Goveđara, jedan dan, iz Pomene do pristaništa u Nacionalnom parku pa brodićem do otočića Svete Marije, draguljčića sred Velikog mirnog i plavog jezera na kojem su benediktinci sagradili crkvicu i samostan, drugi dan. Danima su mi oči pune vodenih, šumskih, prirodnih, povijesnih čudesa, zaselaka, pune su mi oči Babinih kuća. Koliko mogu imati stanovnika? Nekoliko kućica uz samo Veliko jezero, tu su se prije čuvale barke i ribarske mreže, nestvarna nakupinica ljudskih domova koja gleda na otočić Sv. Marije. Puno li je tih 'baba' na Mljetu? Je li prvotna baba bila nimfa Kalipsa? Ne znam. Otokom kolaju mitovi i legende. Mistiku treba ostaviti nedorečenom jer je takva najprivlačnija. Pune su mi uši toposa koje mi spominju i opisuju otočani, djelatnici parka, domaćini i novi prijatelji. Blatine, uvale, plodna polja, novotkrivene autohtone sorte vinove loze, mrkuša i kuljenača, bogati mljećki rječnik koji bi trebalo očuvati, kao zaštićenu jezičnu vrstu, poput nekih životinjskih i biljnih u parku. Pune su mi uši i dalmatinske jezične radosti koja zvonči i cvrči i ulijeva mi se u ušnu školjku. Moj je pokojni djed bio Dalmatinac, ne mogu reći da gen ne odabire gdje će biti kao kod kuće. Ne mogu reći ni da sam sama sebi normalna što ovako panegirično pišem o jednom dalmatinskom otoku, prošavši Jadran, ali vjerojatno zvučim kao da nikada nisam vidjela more, što je daleko od istine. Mljet je doista poseban. Što zanima svakog s Mljeta? Otkud si, koliko ostaješ i kad ideš doma? A dok si tu, daj da ti objasnimo sve o tome kako živimo. Da te ubacimo u auto i pokažemo ti Sobru, Maranoviće, Okuklje, Saplunaru. Uvale i pjeskovite plaže. Da te ispravimo na noge. Dovest će te do brda Montokuc s kojeg vidiš gotovo cijeli otok. Da ti pokažemo Mljetski kanal. Dražesne Soline. Da obavimo presvlačenje do kraja, skinemo ti mrenu s očiju i pokažemo najljepše što imamo. „Treba znati s kim se krcaš da bi arivala tamo gdje si se uputila“ – rekao mi je jedan star čovjek, onemoćao od bolesti, godina, života, dobronamjerno me savjetujući, podvlačeći ustvari tom poučnom rečenicom izvedenom iz maritimne terminologije svoje vlastito iskustvo. Ukrcala sam se na ovaj mljetski brod sa željom za nepoznatim kako bih mogla pristati u neku mirniju luku same sebe. I arivala sam. U utočište. Pričam sa svima. Obožavam pričati. Od svakog saznam nešto novo o načinu života, o problemima s kojima se susreće stanovništvo, radeći puno ljeti i zatvarajući škure od sezone pred zimu, ovdje se, kažu mi, slabo, ako uopće, osjeti taj jesenji prijelaz. Jednostavno se otegne ljeto pa stigne zima. Život na otoku nije lak. Nemam ni najmanju sumnju, nakon svega što sam čula, da je taj život daleko od razdragane turističke brošure, i unatoč vlastitoj fascinaciji i načinu na koji ga u svom kratkom boravku doživljavam, Mljet je, svjesna sam, planeta na kojoj iste brige o tome kako preživjeti, odškolovati djecu i prehraniti se muče ovdašnji stanovnici kao i svi drugi. Kopnena mjestašca doslovno kopne, slijeva se čovjek na obalu. Odlazi mladež, gravitira prema Dubrovniku, Splitu, Zagrebu, malo je onih koji bi ostali i zasnovali obitelj tu. Težački je kruh težak bio u prošlosti, takav je i danas. Oni koji ostaju, iz onoga što imaju izvlače koliko mogu. Baština je interesantna, povijesni i kulturološki pejzaž bogat, svega ima ovdje, ali eto, priča mi jedna nadahnuta ovdašnja duša, nerijetko nedostaje volje za napraviti nove kreativne događaje koji bi povezali baš sve i da svi budu zadovoljni. A s druge strane, čuva se starina, poklade, imendani, fešte, klapska pjesma, tradicionalno ruho, sve to ovdje ima svoju priču. I dolaze neki novi ljudi, donose ideje, spajaju se s idejama otočana, ali treba vremena za sve, volje, snage, entuzijazma. Jedan moj novi prijatelj s planete Mljet priča mi o uvjetima stanovanja dok ovdje nije bilo struje i kako su se Mljećani i Mljećke mogli snalaziti tada koristeći voštanice, kako li je samo taman i oskudan bio taj život u kući sa starcima, nevistom i muškom radnom snagom na ribanju ili u polju. Želio bi on to postaviti na kazališne daske. I ja bih to na te daske. A trebalo bi još ljudi, trebalo bi poći otokom i ispitati starije, svjedoke tog života prije „letrike“, trebalo bi još zainteresiranih za širenje ideje, napisati, postaviti komad, umetnuti ga na neku mljetsku pozornicu od dalmatinskog kamena i vjerno prikazati. Trebalo bi... Bilo bi lijepo sakupljati svjedočanstva i raditi na tome, pokrenuti to u praksu. A koliko bi se u tom procesu tek otkrilo dragocjenih priča koje bi valjalo očuvati... Zezaju me dobronamjerno: „Dođi i nastani se na Mljet. Fali nam ženski.“ ☺ Život svašta donese, donio mi je i doktora Mljeta, ne znam hoću li mu ikada doći zauvijek, ali ću mu se vratiti. Vratit ću se da ponovno prođem biciklom cestom oko Goveđara iznad kojih se u suton mreškaju terasasti oblaci, a kroz šumu nazire pogled na kućice sela koje je ime dobilo jer se tamo čuvala stoka, tih par ognjišta što nadvisuju jezera, a s ceste po kojoj vozim, a za koju kažu da će na njoj uskoro biti više putokaza i znakova nego stanovnika na otoku, vidim i more. Vozim polako i zastajem svakih sto metara, takvi su vidici. Zrak je čist, tišina nepomućena, izrezuckana samo cvrčanjem, krcata mi je vrećica čuda koju puni mag Mljet. Spuštam se u Pomenu, objašnjavam curi zaposlenoj u parku koliko su neki prizori veličanstveni da ih ne mogu telefonom... „Ne može se to uhvatiti“, nastavlja mi rečenicu. Zna da se ne može. Ovakva divota nadilazi kapacitete moderne mobilne fotografije. Neke odiseje jednostavno traže nastavak, povratak, mislim dok u osam ujutro na molu pozdravljam mungosa. Ovdje je svaki dan drugačiji. Ne planiram. Krenem pa dokle stignem. Peraja mi se usporila, zaveslaj je sve polaganiji. Mag me presvukao u svoje istovremeno divlje i pitomo ruho. Sretno bolujem od juga juga. Osjećam se zahvalno i skromno, sitnina i preplavljenost, usitnila sam se k'a sitna riba za ješku. Sve ovdje mami. Ćakula se na svakom naseljenom koraku, svaki dan podižem još jedan kamen na suhozid od ćakule. Neku novu verziju jedne te iste priče, otočkog usuda, popodneva kraj komina, inati se mljećki svijet koječemu, inati, ne vjeruje, čudi, prepire, kinji i proziva, ali i otvara, daruje i preuzima kormilo kad zapuše vjetar koji prijeti opstanku. Mlado i staro priča mi o povijesti, antici, ranokršćanstvu, dubrovačkoj republici, mljećkom košicu i vezu, vrši koja se vrijedno pravila od pruća somine, sve je u znaku ribanja, ili se ide ili se s njega vraća. Ne mogu trenutno zaroniti, nisam ronioc, ali mentalne peraje su doznale da obitavam u samom srcu zaštićenih endema. Ja ih samo izgovaram, njihovo je kraljevstvo podvodno i šumsko, ali sam spomen periski, jakobovih kapica, braćića, prugaste mitre, gomile vrsta kaćuna, leptira, Panceriove zvjezdice, meduze Aurelia relicta ili činjenica da mi je u Nacionalnom parku susjed najveći grebenasti koralj u Sredozemlju, izazivaju strahopoštovanje. Tu caruje posidonija, valjda je Posejdon udario svojim trozubom tu i rekao – rasti ovdje, bit ćeš domom preko tristo vrsta života, ali (pretežito) na južnoj strani otoka, pričaju mi, tamo gdje je hrid izložena biču vjetra i otvorenog mora, velika je nevolja od smeća. Sidre se brodovi, dopluta smeće odasvud, posidonija odumire. Zaposlenici NP-a i lokalno stanovništvo čine što mogu da pokupe smeće i sortiraju ga. Ali ono stalno i iznova dolazi i predstavlja veliki problem za ovdašnju biocenozu. Dopluta svašta u uvalu, zakači se za ovdašnju orbitu, i ja sam tako doplutala, ali sav onaj otpad što mi se kafkijanski nakupio u organizmu stresiranog morskog psa, otok je pretvorio u tijelo od pjene i soli. Prozračio, kristalizirao, rastvorio u meni vrijeme za ljepotu kojeg nisam imala. Valjda se to zove mljetomorfoza. 

 

...

 

Usred sveg tog zujanja, muvanja i flaniranja, dogodilo se, naravno, na Mljetu, i ono čemu rezidencijalni boravci ovog tipa prvenstveno i služe. Da ne bi bilo zabune, čovjek je, uza svu njegovu radoznalost i otvorenost, neminovno i sam, isključen, izoliran. U tim satima i danima, otok Mljet mu je, opet, i tu, a zapravo baš prije svega tu, širokogrudan prijatelj. Teško je ostati imun na toliku količinu spokoja, impresivnih prizora, na tu svekoliku upokojenost koju pojedinac osjeti kada dođe na ovakvo mjesto. To naprosto „tjera“ na unutarnju transformaciju u vidu osvještavanja nekih gotovo zakržljalih otvora duše, a potom i kreativan rad. Nedvojbeno, isključiti se može i kroz „bivanje s drugima“, tvrdim to iz svog iskustva gdje se kao spužva lansiraš u nepoznat lokalitet i življe i upijaš. U trenucima samoće, jednostavno to negdje moraš iscijediti, bila to zapisana riječ, tiho iskustvo koje ćeš pohraniti u sjećanje, fotografija, urlik, muk, ili već nešto drugo. Ali kada tako ostaneš sam sa sobom i noćnim leptirima, što su poput filigranski izgraviranih algi razapeti po zidovima, izmješten poput svjetionika na grebenu vlastitih neizrečenih emocija, navigirat ćeš misli kao brodove u daljini. A onda će ti se, ako im pravilno odrediš smjer, oni sasvim približiti i pristati u tvoje ispunjeno biće. Pretpostavljam da je to individualni izbor što će tko od njih načiniti. Osoba sam kojoj, primjerice, treba duže vrijeme da procesuira veliki emotivni naboj bilo kojeg tipa, a na otok sam se, što se stvaralačkog rada tiče, nasukala s nezavršenim rukopisom pjesama kojeg je završio upravo Mljet. Čekajući svoj svršetak, rukopis je, nazovimo to tako, odležao, a dekantirao ga je otok. Znam i da ću iskustvo boravka na otoku procesuirati dugo, dok se poslože dojmovi, a onda vjerojatno i pisati. Zasad sam, u okviru boravka, što čitala, što pisala, pomalo, kako je nadolazilo, nikada ni nisam mogla programirano. Naime, u rukopisu izvjestan dio i inače otpada na maritimne motive, plavetni pejzaž jer je to za mene privatno vrlo važan ambijent i željela sam mu u svojim zapisima dati bar iole istaknuto mjesto, premda ne ono prevladavajuće. I nekako se spontano odvilo to da sam, proživljavajući danima ovaj predio juga za kojim kao kopneni stvor čitavog života jugujem i tugujem, rukopis završila baš ovdje. Bolje te našla, Mljete. Hvala ti. Hvala, prije svega, organizatorima rezidencijalnog boravka „Odisejevo utočište“, izdavačkoj kući Sandorf, uredniku Ivanu Sršenu i ekipi uključenoj u projekt kojeg financira EU program Kreativna Europa, zaposlenicima Nacionalnog parka Mljet koji je omogućio smještaj, mojim domaćinkama Anamariji i Martini, svim otočanima i onima koji su na otoku bili u vrijeme kada sam ga posjetila i nesebično mi pružili uvid u život na očaravajućoj planeti Mljet. U prilog toj zahvalnosti, ostavljam dvije od nekoliko pjesama koje smo zajedno napisali, dovršili, Mljet i ja. 

 

 

Tonda 

 

Punim oblo srce uštapa

Brižno, kao kristalni zalog za jug

Tonda prosipa spor i gust trag

Preko praga ribljeg doma

To je neizrecivo važnije od svih naših

Pokušaja smirenja u školjci zavjeta

Ne čujem više brodski motor, 

Isplovit ćeš sutra na vrh sjećanja

Kao putnik na ribanje

Neću ti poželjeti sreću,

Podrazumijeva se –

Uvijek se sigurno vratiš iz noći,

U mreži ti se koprca i previše

Moje budne krljušti 

 

 

 

Štafeta 

 

Iz nucleusa si se otisnuo na pučinu,

U urođenu boljku i slabu točku,

A onda te potopilo jer nisi znao održavati kurs,

Zaljevska uzanost i razina soli

Vrištale su visok vokal

I prostranu, nezavršenu rečenicu

Zaveslaj je priječio izdisaj,

Škrge gnjurile mjesečev zijev,

A trebala ti je rastvorena, dobrodušna ralja

Vedute i štitovi nasukali su se redom

U suvenirnicu neosunčanih gajeta,

Gorku, težačku misao pred kišu

Znao si: jedino su oprost i povlačenje

Jamstvo za dostojanstven ostatak - 

Opstanak je poput štafete

Preda ti ju neki neznani trkač

Na kojeg nisi računao i promijeni ti rutu

Tijelo se žrtvuje, ali i ojača,

 Pristane u onaj kirkegardovski postulat:

„Sjećanje je u prednosti jer započinje gubitkom –

Stoga je pouzdano da nema što izgubiti“,

Potom promijeni agregatno stanje i prijeđe u

Davninu kada se iz gorskog kraja

Pred tobom najednom otvara more,

I postaješ endemska vrsta,

Novootkrivena prstenovana ptica,

Autohtona sorta Eolovog vjetra,

Zeleno oko vina i strpljivost najmudrijeg

U kaležu jednog te istog života

 


IMPRESSUM

 

Sandorf - publishing house founded in 2008, engaged in Croatian literature and literature in translation, and in a wide range of books in humanities.

 

Center for Research and Promotion of Urban Culture (CIP) is a non-profit association that has existed for twenty years. Established in 1998, it operates in the areas of culture and art, urbanism, youth mobility and social dialogue.

 

Editor in chief: Ivan Sršen

Managing editor: Jana Smrekar

Editorial board: Matko Abramić, Thanos Gogos, Sena Zereyak
Graphic editor: Nikša Eršek

Website maintenance: Nabukodonozor d.o.o.

 

 




 

Address

Severinska 30, 10110 Zagreb, Hrvatska

Call Us

+ 385 (0)1 789 8457