Blog

During each residency, guests will publish blog entries through which the interested public will be able to track their journey through the locations included in the project.

Dino Pešut: VRAŽJE IGRALIŠTE

1. 

Znam da je ovdje trebao stajati esej, 

analitički neosoban, 

oštrouman, 

možda samo malo ciničan. 

Ali su se rečenice

slomile u slobodan stih

mojim nemarom, 

možda gubitkom koncentracije

i umjesto nekoliko blokova, 

ipak meandar, 

ništa drugo, 

ukras ruba. 

 

2. 

Moj put u Beograd 

nije počeo nevino. 

Moj me otac molio 

da ide sa mnom, 

samo da me odveze, 

kao i obično, 

neće me smetati, 

ali može voziti, 

rado bi se prošetao, 

veli nije bio u Beogradu, 

ne sjeća se, 

sigurno prije rata, 

ali ne zna točno kada.

Rekao sam odlučno neću, 

ne znajući ni sam reći zašto,

možda jer sam tako naučio na terapiji

ili zato što nisam htio razgovarati

o razlozima njegovih nepovrataka.

Ili sam možda samo htio

putovati sam.

 

3. 

U Beogradu sam bio

preko nekoliko puta, 

previše. 

Grad bilježim 

kao svoje prvo putovanje, 

bez mame i tate, 

bez obaveze, 

došao sam u njega svojim putem.

Njegov pločnik mi je uzeo 

sasvim velikodušan 

komad mladosti.

Jednom sam se gotovo

u njega preselio. 

Između njegovih ulica 

i divlje gradnje

dvaput su mi slomili srce.

Dorćol sam u deset godina

obilježio svim svojim 

slanim tekućinama. 

Grad je bio hram 

svakog mog bijega.

Prvi put kada sam u njega došao, 

prije točno deset godina,

prijateljica i ja

popeli smo se na vrh olupine neke banke.

Grad oko nas je titrao 

na ljetnoj sparini 

i našim, 

posve neopravdanim 

ambicijama. 

Zadnji sam put bio ovdje

 prije dvije godine, 

u onom svijetu od prije.

Tada sam bio u nekim drugim visinama. 

Dobio sam nagradu, 

dao poneki intervju,

govorio sebi, 

evo ovo je život,

tako će sada biti, 

rascvjetanog ega,

dok sam stajao 

na nekom kućnom tulumu, 

malom privatnom Olimpu.

Samo tri mjeseca kasnije, 

život će početi izgledati

potpuno drugačije. 

 

4. 

Dvije godine sam odgađao, 

svako putovanje, 

svaki tekst,

ponešto od svog života, 

preglede madeža

i to do liste. 

Dovoljno sam star 

da znam da se životi 

mogu u čas, 

pukim slučajem, 

promijeniti. 

Ali nisam bio spreman 

suočiti se s time 

da i gradovi mogu nestati, 

da vrijeme može stati, 

snovi i želje, ambicije 

naglo suziti. 

Pa sam odgađao.

Nedavno,

to sam si oprostio. 

Čini mi se, 

sada, 

da sam znao bolje, 

bolje bih i radio. 

 

5.

U busu za Beograd, 

na pamet mi je pala 

mala ideja, 

balada o bratu ratu,

 nevidljivom bratu blizancu.

Brat rat,

naša genetska predispozicija, 

usud. 

Svatko od nas ima svoga 

brata rata, 

moji bake i djedovi, 

roditelji, 

školski prijatelji. 

Braća ratovi,

naše sjene,

negativi obiteljskih fotografija,

druga strana ogledala,

nevjerojatno agilni 

i ambiciozni momci.

Po rođenju, 

odmah kreću s radom, 

planovima i idejama.

Brat rat moje bake 

možda joj je ubio majku.

Brat rat moga djeda, 

sigurno je ubio

pokojeg njegovog brata. 

Brat rat drugog djeda

ga je ubio s nepunih trideset godina. 

Brat rat moga oca se dugo skrivao,

ali se pojavio negdje s mojim rođenjem, 

raselio mu obitelj, 

a njemu dao pokoju prijetnju,

onako u prolazu, 

usputnu.

Prema mojoj majci, 

njen brat rat je bio 

nešto blaži. 

Donio joj kišu suza, 

i šaku straha

i rasturio štitnjaču. 

 

6.

Moj brat rat,

otkrio se odmah

po našem rođenju. 

Puno se bolje snašao

u podrumu. 

Umjesto njega, 

ja sam popio 

pokoju 

separacijsku tjeskobu. 

Moj brat rat i ja 

proveli smo djetinjstvo skupa. 

Sjećam se kako smo se igrali

iz njegovog arsenala mašte. 

U školi od svih predmeta

najviše je volio povijest. 

Znao mi se sakriti u šalabahter. 

U gimnaziji, 

nisu ga pretjerano zanimali 

izlasci i diskoteke.

Tu i tamo bismo se susreli 

na natjecanju iz debate. 

Šaputao mi je stavove i argumente

s kojima se osobno i ne slažem.

Od karijera smo odabrali 

dvije suprotstavljene discipline. 

Ja sam odlučio izlagati 

svoje slabosti, 

a on je svoje sakrio negdje 

u dubokoj hladovini

i sumraku dnevne politike.

Godinama se gotovo uopće nismo 

ni čuli ni vidjeli. 

Katkad bih ga spomenuo u pokojem tekstu 

i iako mu se nije svidjela reprezentacija, 

negdje bi mi u prolazu,

obično u inozemstvu,

 šapnuo, 

vidiš kako je dobro 

imati brata rata. 

Ideju o bratu ratu sam bacio u smeće

čim sam stigao 

na kolodvor. 

Čak sam i pomislio, 

dajem ideju

i brata rata, 

drugim piscima

za oštroumne eseje i kolumne. 

Ja sam se ovdje došao zabaviti,

kao nekad, 

u svijetu od prije. 

 

7.

U Beogradu sam proveo dva tjedna. 

Deset dana je padao snijeg. 

Bilo je neugodno hladno. 

Moja digitalna EU potvrda 

više nije bila zelena 

prelaskom granice. 

Neki je dečko nestao,

o njemu sam čitao previše. 

U stanu pored, 

sumnjao sam u obiteljsko nasilje. 

Otvorio sam knjigu fotografkinje Nan Goldin

naslova Vražje igralište. 

U njoj, 

naišao sam na dva lica, u snošaju, 

s kojima sam jednom bio u istom društvu. 

Pomislio sam da bih mogao lagati kako ih dobro poznajem.

Pravio sam se da radim na svojoj poeziji. 

Pročitao knjigu o kojoj svi govore. 

Jedan vikend sam ljubovao. 

Dvaput su mi javili da sam bio blizak kontakt. 

Amaterska mikrobiologija, 

moj novi hobij, 

mi je tvrdio da sam još uvijek negativan. 

Ovdje moram spomenuti Igora i Dušana,

hvala vam na malim zabavama

mahnuo sam Željku, 

poručao s Igorom

i s Petrom bio na brdu.

Razgovarao o svojoj knjizi, 

podijelio nekoliko primjeraka,

a da nisam ni znao, 

upoznao svog budućeg urednika.

Milanov me pas ugrizao,

Marko me zadnji pozdravio. 

I kolega me vratio

u Zagreb. 

Prijateljica mi je poslala poruku, 

pa šta si tamo uopšte radio, 

svi su vragovi napustili to igralište

i otišli da se igraju drugde.

Nisam našao bolji način da iskoristim 

ovaj, znam da izgleda jedva uvjerljivo, 

sinkronicitet. 

 

8.

Po povratku, 

iako sam si obećao da neću, 

opet sam se bavio ratom. 

Provodio sam sate pred

beskonačnim skrolom, 

više ili manje edukativnih dokumentaraca 

o raspadu Jugoslavije,

još jednom svijetu od prije. 

Pitao sam se koliko

make- overa stvarnosti 

stane u jedan životni vijek. 

I pitao sam se, 

jesu li stvari mogle biti drugačije.

Je li mir stvar odluke, kompromisa

ili je to kraljevstvo slučaja?

Kada se moglo dogoditi nešto drugačije?

Neki će reći 86., već drugi još 71., 

treći će tvrditi da je šanse bilo pa i 68., 

a četvrti će proširiti šestar 

i upisati širu kružnicu

i tako zahvatiti više teritorija i epoha.

Koliko slučajnosti, 

koliko drugih sudbina 

izbjegnutih za dlaku, 

za jedan, dva glasa?

Koliko samo košta 

taj jedan propušteni čuperak 

boga Kairosa, 

taj kritični trenutak, 

kada sve što je

i sve što će tek biti

može postati drugo, 

drugačije?

 

9.

Postoji vrijeme, 

skromno 

smrtnicima gotovo neprimjetno, 

kada ni sami ne znaju

da im je život već potpuno promijenjen. 

To vrijeme, 

potrebno 

da se uoči, suoči s time

da propuštena prilika 

nerijetko ostavlja zgarišta. 

Pet godina

između 86. i 91. 

Što su radili moji roditelji

dok još nisu znali 

da njihovi životi više nikada neće biti isti, 

njihovi snovi suženi, 

njihovi temelji spaljeni?

Što sam radio pet mjeseci 

od jeseni 2019.

do moga rođendana 2020. 

kada je taj novi virus probio

u imunološki sustav

moga grada?

Jesam li se mogao pripremiti, 

pospremiti stan 

i brižljivo napuniti svoju smočnicu 

strpljenjem, malom nadom, ajvarom?

Postoji vrijeme, 

uzeto zdravo za gotovo, 

dok se zadah rata i smrti

 broj zaraženih,

ili stanice raka

polagano šire, 

crtajući koncentrične kružnice

oko tvoje kućne adrese.

Postoji vrijeme,

kada propuštene prilike 

dolaze na naplatu. 

Vremena velike rasprodaje. 

10.

Kako bih dobio domišljati kraj 

još nenapisanog teksta

o izgubljenom vremenu,

prisjetio sam se anegdote. 

U svijetu od prije, 

dok smo se još uvijek bojali 

samo onih virusa kojima su potrebne tjelesne tekućine, 

pokušao sam imati one night stand. 

No, predugo sam o tome razmišljao,

odgađao, 

ostavljajući 

trojanskog konja 

da se napaja u previše alkohola. 

Kad sam pred jutro, 

spustio ono malo zidina i dostojanstva, 

bilo je prekasno.

Zavodnik je zaspao,

a kako čvrsto vjerujem u jasan pristanak, 

tiho i nepoljubljeno 

napustio sam stan

ostavivši iza sebe, 

kao u kakvoj ruskoj bajci, 

zlatni sat

(ajmo bit iskreni, bižuterija).

Dvije godine nisam o njemu razmišljao, 

a onda sam više zainteresiran za jednu lijenu metaforu

nego ponovni susret, 

tražio da mi se sat vrati.

U mojoj glavi, 

moje izgubljeno vrijeme

ponovno će sijati na mome zapešću 

i u predugo odgađanom tekstu 

(a malo što je nestrpljivo kao europski projekti).

No, sudbina je htjela 

da je sat stao, 

kazaljka se nije pomicala.

Vraćeno vrijeme 

bilo je zaustavljeno.  

 

11.

U narednim mjesecima, 

sve se budilo i pokretalo, 

i proljeće, 

i svijet 

i moj, 

samo malo, oštećeni sat. 

Ja sam još malo odgađao. 

Pravdao sam se, 

tražim nove teme, 

opirao sam se bratu ratu.

Ipak,

u jutru kad sam navršio 

trideset i drugi rođendan, 

brat rat se vratio, 

došao je da zajedno proslavimo. 

Nije mi ništa kupio.

Sjeo mi je u kuhinju i rekao, 

brate, 

jesam li ti nedostajao?

Rekao je, 

brate, sjedni da se nešto dogovorimo. 

Nadam se da si se zabavio, 

nadam se da si poljubio sve lijepe momke, 

sprijateljio sve drske djevojke, 

nadam se da si iz usta ispljunuo sve pozive na nježnosti,

prodao svojih knjižica, 

nadam se da si uživao u tekućim granicama 

i životima.

Rekao je, 

ovo ti govorim jer si mi brat, 

ali dok ste vi promišljali svoje egzistencije

i pekli kruh 

i odbrojavali, 

mi, vaša braća rat, 

naporno smo radili, 

dogovarali, 

sijali mržnju, 

žeđali za krvlju, 

pozivali na povijest

i mjerili si kite. 

Pripremi se, 

ponovno dolazi moje vrijeme,

kao nekad,

naše djetinjstvo. 

Tvoj svijet, 

onaj od prije, 

pokopaj pepelom 

kao Pompeje. 

Vrijeme mira

samo je, ništa drugo,

 kraljevstvo odgode. 

Vraćamo se, 

sva braća, 

udruženi, 

ruku pod ruku, 

nebom i zemljom,

samo je pitanje vremena

kada će zakucati naš povratak.

Brate rate, 

rekoh mu, 

okani se poezije. 

Nervozan, 

u skupom odjelu,

pogledao je u sat 

od pravog zlata 

i odbrusio mi, 

zakasnit ćeš na masažu.  

Jedno znam,

rekoh mu na izlasku,

vrijeme koje se prione 

o sam rub kraja svijeta

najbrže se pretvara

u prah,

 par grama nade. 

Gledam kako silazi niz stepenice,

u Had

i već tjednima gledam 

kako s prijateljima 

iskopava pakao da napokon ugleda sunce. 

I samo pogledavam na sat, 

urarica je rekla 

da će ova baterija dugo trajati. 

 

12.

Da je ovo ipak uspio biti esej, 

ovdje bi morao stajati zaključak. 

A njega nema

jer mi za njega treba više vremena.

To je možda najveća razlika 

između pisaca i proročica. 

A kako završiti meandar, 

ako se vaza 

pri otkopavanju 

iz pijeska na vražjem igralištu,

polupala?

Možda je bolje krenuti od početka. 

Stoga, 

nazovem oca 

i kažem mu, 

čuj, vjerojatno ću opet dolje 

krajem proljeća 

pa možemo skupa.

Moj otac,

možda već dovoljno povrijeđenog ponosa 

ili samo (a možda i zbog toga) realan 

odgovara 

živi bili pa vidjeli. 

On zna bolje od mene, 

da je svaki naš plan

samo plitka rana

na prstu budućnosti, 

a uspomena,

ništa drugo, 

gotovo neprimjetan ožiljak

na dlanu povijesti.


IMPRESSUM

 

Sandorf - publishing house founded in 2008, engaged in Croatian literature and literature in translation, and in a wide range of books in humanities.

 

Center for Research and Promotion of Urban Culture (CIP) is a non-profit association that has existed for twenty years. Established in 1998, it operates in the areas of culture and art, urbanism, youth mobility and social dialogue.

 

Editor in chief: Ivan Sršen

Managing editor: Jana Smrekar

Editorial board: Matko Abramić, Thanos Gogos, Sena Zereyak
Graphic editor: Nikša Eršek

Website maintenance: Nabukodonozor d.o.o.

 

 




 

Address

Severinska 30, 10110 Zagreb, Hrvatska

Call Us

+ 385 (0)1 789 8457