Moje su prve impresije Grčke snijeg, kamen i tamna voda – ne baš nešto što bi se stereotipno očekivalo od prvog posjeta ovoj zemlji. Ipak, usuđujem se pomisliti da je Grčka zimi ona istinskija Grčka. Thanos, vlasnik izdavačke kuće Thraka i moj domaćin u Larisi vozi me te večeri iz Soluna dolje na jug. Nestrpljivo čekam kad ću ugledati golemu crnu masu Olimpa, i eno ga, zajedno sa savršenim mlađakom iznad njega.
U Larisi stanujem sam u Thanosovu stanu visoko iznad trga obrubljenog nekima od najposjećenijih kafića u gradu – a ima ih mnogo. Oko podneva, svi su prepuni ljudi koji ispijaju razne vrste kave, uživajući u sunčanijim danima koji su nastupili nakon onog početnog ledenog vala. Poslije jedan sat, vrijeme je za nešto ozbiljnije: tsipouro (rakija od grožđa), što podrazumijeva i zakusku u obliku zbirke malih i svježe spremljenih jela koja vam donose na stol. Stanovnici Larise cijene vrijeme provedeno s prijateljima i kolegama i znaju kako u njemu uživati. Po povratku u moj privremeni dom gdje prevodim, čitam i pišem opčinjen sam ružičastim sjajem zalaska koji se održava na snijegom prekrivenim planinama u daljini.
Gotovo svakog dana upoznajem nove ljude – točnije, s njima me upoznaje Thanos, tip koji se čini zbilja dobro poznat kulturnim radnicima ovog grada. Razgovarajući s onim starijima i iskusnijima, razmjenjujem ideje i osjećam poštovanje prema naporima koje ulažu da ožive grad i da drže stvari u pokretu. Dok razgovaram s mlađima, primjećujem sličnosti između njihove situacije i one mladih u Hrvatskoj: i jednima i drugima politika igra pretjerano veliku ulogu u životu, dok su, ekonomski gledano, njihov status i perspektiva skromni. Upoznajem mlade pjesnike mojih godina, dobre pjesnike čije bih knjige volio moći pročitati u cjelini.
Osjećam se poprilično posebno u Larisi, s obzirom da dobivam privilegirani tretman u pogledu upoznavanja kulturnog života grada. Ravnateljica Dijakronijskog muzeja, gđa Sdrolia, vodi me na privatni razgled brojnih zanimljivih i povremeno dirljivih prastarih predmeta iskopanih iz plodnog tla Tesalije; u školi plesa dopušteno mi je pratiti djelić divno smirujuće probe suvremenog plesa; jedne me nedjelje na predstavu u Tesalskom kazalištu poziva sama ravnateljica, gđa Spanou, za koju se pokazuje da je i izvrsna sugovornica. Predstava je na grčkom, tako da razumijem samo tu i tamo koju riječ; Thanos mi naznačuje, šaptom, glavne momente radnje, ali mene impresoniraju pokreti i vizualni aspekti predstave, tako da dan-dva kasnije imam potrebu o tome napisati pjesmu.
Prema kraju moje rezidencije, događaji se zgušnjavaju. Jednog jutra, Thanos i ja posjećujemo 5. gimnaziju u Larisi i čitamo svoju poeziju učenicima – od kojih mnogi izgledaju zbilja zainteresirano – i kasnije razgovaramo s njima o književnosti i jeziku i odgovaramo na njihova pitanja. Glavno događanje u Francuskom institutu dobro je posjećeno i sviđa mi se čuti moje pjesme u grčkom prijevodu koje čitaju moji grčki domaćini, kao i biti u dodiru s publikom, koja se i ovdje čini zainteresirana za poeziju i nipošto kao da se dosađuje.
Nakon vikenda provedenog na hladnim obalama Egejskog mora, u Paliouriji i Platamonu (s prekrasnim pogledom iz njegova vjetrom brisanog dvorca), kamo me Thanos odveo da mi pokaže još jedan dojmljiv i trenutno gotovo ispražnjen djelić Grčke, imamo čast dati intervjue u antičkom kazalištu u Larisi – mjestu na koje, kako je primijetila gđa Sdrolia, pjesnici nisu stupili dva tisućljeća.