Upoznajte slovenske književnike koji će sudjelovati u rezidencijalnom programu 2020. godine, dijelu projekta Odisejevo utočište 2, čiji je cilj stvoriti mrežu rezidencija namijenjenu mladim piscima proze i/ili poezije i književnim prevoditeljima.

foto © Gaja Naja Rojec

Dejan Koban (1979.) rođen je 1. srpnja 1979. u Jesenicama u Sloveniji. Pohađao je strukovnu srednju školu za tiskanje i papir u Ljubljani gdje je naučio o procesu stvaranja knjiga i grafičkim tehnikama. Od 2000. godine radi na slovenskoj nacionalnoj televiziji kao montažer slike i zvuka. Suosnivač je društva Kentaver koje je 2006. godine počelo sudjelovati u organiziranju čitanja poezije i festivala Mlade rime. Desetljeće kasnije osnovao je neformalni umjetnički kolektiv Ignor gdje suorganizira mnoge medijsko-umjetničke večeri i festivale. Jedna od glavnih aktivnosti kojima se bavi je izdavanje kratkih knjižica poezije i proze mladih, uglavnom neobjavljenih pisaca iz Slovenije i regije.

Koban je izdao četiri zbirke vlastite poezije; Tebi (1997.), Metulji pod tlakom (Leptiri pod tlakom, 2008.), Razporeditve (Aranžmani, 2013.) i Frekvence votlih prostorov (Frekvencije šupljih prostora, 2016.). Trenutno radi na zbirci zvanoj Klastrfak. Izgubio je ili bacio dodatnih pet rukopisa. Interpretira vlastitu poeziju u smislu konstrukcije riječi i njihovog zvuka (album Čisto malo ljudi, 2018.). Uz to, kada ima priliku, uređuje poeziju. Njegova poezija objavljena je u časopisu Poetikon. U književnom društvu Hiša poezije jedan je od kustosa za štampu Sončnica, vsa nora od svetloba (Suncokret, potpuno lud od svjetla).

Kada je uzbuđen, priča puno i beskrajno objašnjava. Zbog toga mnogi misle da je vrlo obrazovan. Zapravo, to je povezano s puno jednostavnijim stvarima.

Davorin Lenko (1984.) je autor tri književna djela – kratkih priča, poezije i eseja – koji su objavljeni u najpoznatijim slovenskim književnim medijima. Osvojio je nagradu Kresnik za najbolji roman 2014. godine za Telesa v temi [Tijela u tami] kao i Nagradu kritičara. Isti je roman Društvo slovenskih pisaca prevelo na njemački jezik. Njegova zbirka kratkih priča iz 2016. godine Postopoma zapuščati Misantropolis [Polako napuštate Misanthropolis] nominirana je za nagradu Novo Mesto Short. Godine 2017. izdan je Lenkov roman Bela pritlikavka [Bijeli patuljak]. U proljeće 2019. monodrama Psiho, za koju je Lenko napisao scenarij, postavljena je u Ljubljani. I roman i drama dobili su pozitivne recenzije.

Lenko trenutno piše roman Cona [Zona] i zbirku kratke proze pod naslovom Psihoporn, koji će biti objavljeni u izdanju izdavačke kuće Cankar 2020. godine. Ima status slobodnog umjetnika i u potpunosti je posvećen pisanju.

foto © Gordana Grlic

Katja Zakrajšek studirala je komparativnu književnost i radi kao književna prevoditeljica. Pogotovo voli istraživati manje prevođene književne tradicije i prostore. Prevodi s francuskog, engleskog i portugalskog. Najbliskija su joj suvremena djela, iako povremeno prevodi i stare klasike (kao što je Machado de Assis: The Psychiatrist and Other Stories). Njezini se prijevodi kreću od Francuske (Marie Ndiaye: Ladivine), preko Senegala (Ken Bugul: Riwan), Konga (Fiston Mwanza Mujila: Tram 83) i Mauricijusa, pa natrag do Francuske (Nathacha Appanah: Tropic of Violence); od Sjedinjenih Američkih Država (Monique Truong: The Book of Salt, za čiji je prijevod osvojila Nagradu Radojke Vrančič 2008.), preko Brazila (Cristóvão Tezza: The Eternal Son, Adriana Lisboa: Symphony in White) i Velike Britanije (Jean-Pierre Dupuy: Economy and the Future) do književnosti za mlade (Clémentine Beauvais: Piglettes). Izvan svijeta književnosti, u zadnje se vrijeme kreće između Ljubljane u kojoj živi i prevoditeljskih rezidencija iz kojih kući donosi previše ideja i želja za novim prijevodima.